Izbirljivost

by Iv Sovica

Chat1

Nije mi se dalo spavati, ležim i preturam svašta po mislima, te se setim ovog četa. Napipam telefon u mraku i krenem da guglam o tome.

Ipak jeste poremećaj, ARFID je skraćenica za njega.

Izgleda da ne pogađa samo decu nego i odrasle, mnoga deca ovo imaju samo kao fazu, ali neka to nikada ne prerastu. Može varirati što se tiče jačine simptoma i posledica. Spominje se kako neka deca/ljudi ne jedu hranu određene boje, ili čitave grupe namirnica (tipa voće, ili povrće) kako ne jedu hranu određene teksture ili konzistencije (na primer ne jedu hrskavo, ili ne jedu kremasto, ili ne jedu soseve). Kažu da bolest može biti praćena gubitkom težine, ili odsustvom očekivane težine tokom razvoja, a ne mora. Kod dece često bude praćena i nedostatkom nekih minerala ili vitamina.

Chat2

Pošto sam ja najveći izbirač koga poznajem, malo sam se zamislila nad sobom. Onda me pomalo utešila činjenica da ja jedem većinu hrane, samo ta hrana treba da ima određene karakteristike da bih je jela.

Hleb retko jedem a da ga nisam prethodno podgrejala u sendvičaru, da bude krckav (panini), toster manje volim jer ga nekako isuši. U obližnJu pekaru ne idem jer su im kifle previse slatkaste, hleb je im je kao slama, u piti sa sirom je sir prekiseo, u piti s krompirom ima previše bibera, pita s mesom je premasna.

Ja sam uvek ona koja će provaliti kog začina u jelu ima previše a kog premalo, da li je suviše pečeno, nepečeno, prekuvano, nekuvano, previše tečno ili previše gusto, premasno ili nemasno…

lorand-jean-pierre-chantilly

Prisetim se svojih početaka. Što se mog vaspitanja tiče, prut je retko radio, iako je jedan njegov kraj zlokobno uvek virio s vrha ormara. Pošto sam generalno bila poslušno i mirno dete, koristio se najčešće kada sam za stolom, a upotrebljavala ga je najčešće baba. Koristila je prut kao metodu ubeđivanja da jedem. Stane sa prutom kraj stola, podigne ga u vis i zanjiše malo njime kroz vazduh: “Deder, sve to da si pojela! Dok ne vidim čist tanjir ne’š ustati otalen!”

Moji su jednom, prilikom krečenja, pomerili trpezarijski sto, pa je baba na podu, koji je prethodno svojeručno počistila, našla komadić sasušene viršle. Sklonila ga je i nastavila da pomera sto, a onda je videla još jedan takav komadić, pa još jedan, i shvatila da mora biti da ispadaju negde iz stola. Kad je prodrmala sto, iz njega su krenuli da ispadaju: sasušena kuvana jaja, viršle, komadi hleba, čajna, kiseli krastavčici, komadići neprepoznatljive hrane. To je bio moj način da se rešim hrane u situacijama kad je stajala sa prutom kraj mene – trpala sam je u skrivenu pregradu ispod stola. Nakon toga više me nikad nije terala da jedem.

Deda je imao drugačije metode. Sećam se da mi je omiljena namirnica bila šunka, a kako i ne bi bila kad joj je deda tepao šunkica. Kad pomislim na zimska jutra pre polaska u školu, kako mi on secka pečenicu tanko, najtanje, da se providi maltene, s onom njegovom izlizanom od oštrenja brisom, pa mažem maslac na svez hleb i to stavljam odozgo, voda mi krene na usta. Deda je u ratu istrpeo veliku glad, spominjao je ponekad kako jednom prilikom nisu jeli ništa 10 dana, osim par suvih šljiva, pa je razumljivo bilo što je često ponavljao Svaka je hrana dobra. Živeo je u skladu sa svojom krilaticom – jeo je bukvalno sve, osim slatkog mleka, za koje je tvrdio da mu izaziva digestivne probleme.

Brat je bio oličenje strpljivosti, pravio je male zalogajčiće koje je zvao pijaca, pa ih u letu, imitirajući avione, prinosio mojim ustima, ili me taktički ubeđivao da probam samo zalogaj nečega, iz njegovog tanjira. Nikako nije mogao da shvati kako neko može da ne voli sarmu, njegovo omiljeno jelo, a njegova draga sestra nije jela zapravo ništa u čemu ima mlevenog mesa, ni sarmu, ni punjene paprike, ni ćufte, ni pitu s mesom, bio mi je gadan taj osećaj mlevenog mesa pod zubima.

Diego Rivera, La molenderaVolela sam da jedem u društvu, i volela sam da jedem u komšiluku.
Baba je bila majstor za testa, i još čeznem za njenim krofnama, kolačićima, pitama, ali nisam volela njenu supu. Po njoj uvek su plivali veliki kolutovi pileće masti, a rezanci su bili prekuvani i rastapali se u ustima. Obožavala sam supu komšinice Ćane, baš onakvu kakva supa treba da bude, nemasna, sa tankim domaćim rezancima koje možeš žvakati. Ćana me redovno zvala na supu, a baba me svaki put vodila, makar nešto da pojedem.

Žalila se baba svojoj najboljoj drugarici, baba Boji, koja je živela dve kuće dalje, kako muku muči sa mnom i sa mojim jelom. Onda joj je Boja priznala da skoro svaki dan dolazim kod nje i jedem ‘leba, masti i vegete :)

Džigericu ne jedem ni dan danas, a sumnjam da je tome kumovalo to što, po mom mišljenju, ima tako grozno ime. Izgovorite ga pažljivo naglas, i naglasite i g, pa ćete videti kako to zvuci.

DŽ I G E  R I C A.

Pihtije isto imaju grozno ime :)

Peale, Still Life Balsam Apples and VegetablesKaže mi drugarica da njen muž ne jede kelj, još od detinjstva, jer mu je grozno zvučao. Pri tom i ona izgovora keLJ, sa naglašenim lj, i gadljivim izrazom lica. Onda se setim prijateljice koja obožava maslac, ali mleko ne podnosi jer joj je, kako ona kaže, sluzavo. Ko zna koliko umišljanja ima među odraslim jedinkama, ali se o tome ne priča, nego prosto kažu ne volim ovo ili ono.

Interesantna stvar je da sam, pre nekoliko godina, kada sam otkrila da imam genetski povišen holesterol, dobila preporuku od lekara šta treba da izbegavam od hrane. Džigerica je bila prva na listi, kao i ostale iznutrice, koje takođe ne jedem, niti sam ih ikada volela.
Do tada sam smatrala svojim velikim napretkom to što sam tokom vremena naučila da jedem gotovo svu hranu koju sam nekad izbegavala (verovatno me studentski život malo naučio pameti) a onda se ispostavilo da to baš i nije napredak, da baš tu hranu ne bih trebala da jedem, ako ne želim da dodatno zakrčujem svoje krvne sudove.

Celo detinjstvo i mladost sam bila mršava kao grana, međutim, kad sam počela sama sebi da pripremam hranu i da kuvam, konačno sam počela da dobijam obline. Naučila sam da spremam ono što volim, na način na koji volim da bude pripremljeno. Međutim, izbirljivost je ostala. I dalje radije budem gladna nego da jedem nešto što ne volim. Nije to namerno, stvarno se trudim da jedem i to što manje volim, ali ako je nešto neukusno, ja žvaćem i žvaćem, ali grlo se stisne i kao da neće da propusti hranu. Malo je stvari koje mogu da jedem bez obzira kakve su.

Bradley Wood, Woman eating steakJednom u restoranu Dragojla naručuje biftek, srednje pečen. Konobar se na to ozari, pa joj kaže svaka čast, kako ona zna kakav biftek treba jesti, kako samo srednje pečen valja, kako mu nema ništa strašnije nego kad mu neko naruči biftek well done, jer onda bude kao đon. Onda se okrene meni da primi narudžbinu, a ja kažem: “I meni biftek, ali onaj što rekoste da je kao đon.”
Problem je ovde kod nas što kad tražiš srednje pečen, dobiješ zapravo krvav, samo malo pečen spolja. Kad stisneš meso viljuškom, iz njega krene krv. Ježim se osećaja da mi krv curi niz zube dok jedem. U redu bi bilo da je stvarno srednje pečen, spolja pečen, a iznutra mek i roz, ovako – neka hvala.

Sećam se situacije kada sam imala dvadesetak godina, sedim kod drugarice, mi studenti, došla joj mama i donela skuvan pasulj. Pita me žena volim li pasulj, a ja kažem da obožavam (što je bila istina). Sipa nam u tanjire, ja uzimam prvu kašiku, i zgrozim se koliko je gadan, potpuno nejestiv, panika me uhvatila. Šta sad da radim? Odlučim u sekundi: rekla sam da obožavam pasulj, praviću se da jedem, dok joj ne vidim leđa. Kad je izašla iz kuhinje prespem deo pasulja u tanjir njenoj ćerki, da izgleda kao da sam makar malo jela, da ne uvredim ženu. Shvatih tada – pasulj s kobasicama ne volEm.

Pomislim – eto pa voće volim, tu nisam izbirač!

still-life-with-pomegranate-and-pears-1890Onda se setim da kruške volim ako nisu pretvrde ili premekane, banane ne mogu jesti ako su prezrele i preslatke, ali ni ako su zelene i fali im slasti, mandarine volim, ali već klementine ne podnosim jer imaju taj neki šmek koji mi je užasan.

Uvek ali.

Uvrnuto ponašanje postaje poremećaj ako počne da utiče na kvalitet života, zar ne? Čini mi se da ovo moje nije baš tog intenziteta. Da li je to možda ono što ljudi nazivaju gurmanluk? Ja stvarno uživam u hrani, i volim da jedem, samo sam izbirljiva. Ili su gurmani oni što vole da jedu sve i sve im je manje više super, kao moj buraz?

Eh, da sam preduzimljiva mogla bih od svoje izbirljivosti napraviti biznis. Kao, hranim se po restoranima, posle o tome pišem recenzije. Kad uđem u restoran konobari se spotiču od frke i stresa što sam tu, u strahu od toga šta ću posle napisati. image (7)

Aha, al malo sutra. Kad bar ne bih bila tip osobe koji se izvinjava kelnerima ako nisam pojela naručeno, da se neko ne bi osećao loše…

U Izbi, gde godinama svraćam i najčešće izvolevam, konobari me nazvaše omiljenim zanovetalom :)

Jesam naučila da živim u miru sa svojom izbirljivošću, ali još puno, puno, moram da učim ne bih li svoje mane pretvorila u prednosti.