Vest
by Iv Sovica
Budim se i vidim poruku od tate:
“Nazovi me kad ustaneš i popiješ kafu obavezno!!!”
Jasno mi je odmah da nešto nije u redu.
Tata je osoba koja mrzi iznenadne loše vesti. Nije kao da postoji osoba koja ih voli, ali tata naprosto misli da nema toga što ne može sačekati da se čovek razbudi i dođe sebi.
Pošto se on prema drugima ponaša onako kako bi želeo da se drugi ponašaju prema njemu, iz sadržaja poruke odmah iščitah da nešto nije u redu. Pomislih da je u pitanju baba: da je pala (ne bi bilo prvi put), da je nešto slomila, da je postala potpuno nepokretna te da su je prebacili u ono krilo doma koje je kao iz horor filmova.
Ja sam ćerka svog oca – popila sam kafu, namolovala farbu na glavu pa ga tek onda nazvala, spremna za bilo kakvu lošu vest.
Uspostavimo video poziv preko Skajpa, vidim da sedi u polumraku s naočarima na očima, namešta se tako da ga vidim.
Pita me: “Je l’ me vidiš, je l’ me čuješ?” (još uvek nismo na ti sa Skajpom). Onda ja njega pitam da li me vidi i čuje, pa se u šali izvinjavam jer izgledam kao kreten, što imam kesu na glavi zbog farbe.
Prethodne noći sam mu se samo porukom javila da sam stigla s puta, pa mi sad kaže mi kako mi nije odgovorio jer je baš u tom trenutku bio zauzet. Mama je baš tad bila ustala, opet ju je bolelo “ono njeno”, pa je sedeo s njom na kauču u dnevnoj sobi, pokušavao da joj pomogne, dok je nije već toliko počelo boleti da zaplakala. Hteo je da zove hitnu, ona nije dala. Kada je procenio da je đavo odneo šalu ipak je pozvao hitnu. Hitna je brzo došla, srećom, i “dali su joj odmah šta su joj dali, a dali su joj nešto i u vozilu dok je bila”. On je seo u auto i krenuo za njima.
Ostala je u bolnici, kažu da nije dobro. Čak i ako ovo prođe, njen srčani mišić je skroz oslabio, izgleda da je ona imala infarkt i ranije, samo nije prepoznala.
Eto tako nekako mi prepričava tata.
Kaže dalje, kada je noću ustajala, žalila se na bol ispod rebara, kašljala do povraćanja, nisu posumnjali na srce, nego su mislili da je od cigara.
Vest me porazila. Svako od nas je bar ponekad razmišljao o svojoj smrti i o smrti svojih najbližih. Za mamu nikada ne bih pomislila srce. Niko u njenoj široj porodici nije imao problem sa srcem. Za nju bih pre pomislila rak pluća, jer već 50 godina puši skoro dve kutije na dan. Ili neka druga rakčina, s obzirom na genetiku.
Tata reče da se jako lako umarala: “Ode do kokošinjca, pokupi ona dva-tri jajeta, vrati se sva zadihana, mora odmah sesti zapaliti cigaru, da malo odmori.”
Pretresošmo sve događaje koji su ukazivali na njen poblem sa srcem, čudeći se kako nismo prepoznali simptome. Završih razgovor naizgled smirena.
Kad ostadoh sa sobom misli počeše da se roje. Vrtim film u glavi, setim se kako sam pitala mamu pre par meseci da li dobro vidi, da li treba da je vodim kod očnog. Pitala me što pitam. Objasnih joj da mi se čini da je kuća malo zapuštena.
“Ma vidim ja”, kaže ona, “ali znaš kad više ne mogu. Teško mi, radim koliko mogu, ne mogu da se opterećujem.”
Tad sam se baš rastužila, jer sam shvatila da je mama ostarila. Ne može više sve kao nekada. Na pamet mi nije palo da je bolesna.
Poslednjih meseci počela je da mi pokazuje da me se zaželela. Kada sam dolazila i odlazila grlila me je čvršće i duže nego ikad.
Svaki put kad bih došla pitala me do kad ostajem. Kad god sam polazila pitala me zar već idem, zar ne mogu da ostanem još malo. To je bilo neobično. Ona jednostavno nije nikad bila tip koji pokazuje da joj neko nedostaje.
Ako se ne čujemo par dana ne kaže mi: “Nedostajala si mi.”, nego kaže: “Sram te bilo, ne setiš se da nazoveš da vidiš jesmo li živi!”
Nikada nisam sumnjala u to da me voli. Ona ljubav pokazuje stvarima koje čini za one koje voli – delima, a ne rečima. Sad me muči to što te njene signale nisam pročitala, ta njena bezazlena pitanja, te njene zagrljaje. Jer ona nikad ne bi rekla:
“Ostani.”
Nikad ne bi rekla:
“Dođi češće.”
Jer ne zeli da se namece, ne želi da bude na teretu. Ona nije osoba koja se žali, ona ne traži, ne zna za sebe da se izbori.
Kada sam bila dete uvek sam govorila da neću nikada biti poput nje. Činilo mi se gubitničkim živeti tako, samo žrtva za druge, podnošenje svega, ostavljanje sebe po strani uvek uvek uvek. I nikad se ne žaliti, ne zvocati, sve podnositi ćutke i sa stoičkim mirom. Za sve imati razumevanja, ne osuđivati, ne žestiti se.
Sada bih volela da sam više poput nje jer znam da ona poseduje duševni mir za kakvim svi čeznemo, i znam da je jedna od najzadovoljnijih osoba koje poznajem. Raduje se malim stvarima, koncentriše se na ono što je dobro.
Poslednji put kad sam bila kod njih toliko je puta ponovila “Evo sunca!” “Divno, kako lep dan!” “Baš volim što nema oblaka!” Uzrok njene sreće ležao je u činjenici da se nakon par tmurnih dana pojavio jedan sunčan. To je sasvim dovoljno za istinsku radost.
Mrak me prelije kad pomislim da se toliko radovala suncu jer je znala da ga više neće videti.
Da li je moguće? Da li je moguće da je slutila?
Da li je moguće da više neću videti kako se osmehuje, da neću s njom razgovarati? Pa ne može sad da ode, toliko toga mi nije rekla, toliko toga je nisam pitala, nisam je upoznala koliko sam želela, ne može sad da ode! Nije fer, nije fer!
Kakav užasan osećaj bespomoćnosti! Zašto ne mogu sad da odem da je vidim? Moram da je vidim! Prokleta intenzivna nega i nemogućnost posete. Nikada se u životu bespomoćnije nisam osećala.
Nisam spremna za ovo. Nisam spremna da je izgubim.
Drugačije je s babom, sa njom se uvek na neki način oprostim, svaki put kad odlazim od nje. Ispitala sam je štošta o detinjstvu, njenoj porodici, braku s dedom, životu uopšte, poznajem je, uzela sam od nje sve što je trebalo da mi da. Već dugo unazad joj uslišavam svaku želju. Dala sam maksimum u odnosu s njom, u svakom smislu. Osećam da je priča zaokružena.
Ovo sa mamom je nešto skroz drugačije. Nije kraj. Ako umre sve će ostati nedovršeno. Praznina će biti prestrašna. Kako da joj pomognem?