Ne proleće nego smeće u mojoj ulici

by Iv Sovica

Sedim tako kod Bojane na terasi, pijemo kafu, jedemo kolače preostale od Uskrsa, i gledamo u Dunav i naglo ozelenelo drveće. Pričamo tek da se priča, uživamo u toplom vazduhu i mirisu proleća. Prvo sedenje na terasi ove godine – idila.

Odjednom, proleće nešto, odozgo bačeno. Pogledamo se u čudu, ne stigosmo ni da prokomentarišemo, kad proleće i drugo. Plastična ambalaža. Za njom sleće nešto teže, staklena čaša možda…

A eto, pitala sam se baš taj dan dok sam čekala Bojanu ispred njene zgrade, otkud taj iskorišćeni kondom na travnjaku odmah kraj staze. Odakle li je tu stigao?

Bojana gleda nagore, pokušavajući da skonta ko su debili koji bacaju smeće, i usput viče: “Jeste vi normalni?!”

Ne čuje se i ne vidi niko.

Zar se ovakve stvari ne dešavaju samo u novobeogradskim soliterima?

Pitam se, ko su ti ljudi koji to rade? Ko ih je vaspitavao? Kako li izgledaju? Baš me zanima kako izgleda jedan bacač smeća kroz prozor. Možda je to onaj tinejdžer sa slušalicama iz kojih trešti neka elektronika. Možda ona baba sa ljubičastom kosom. Možda je onaj lik koji ide okolo sa čačkalicom međ zubima, onaj što nosi trenerku preko vangle za krofne koja mu zateže majicu a poslednji put je očigledno vežbao u srednjoj školi. A možda su to baš oni kulturni tihi ljudi za koje nikada ne bi pomislio da to rade

Možda neki mentalni bolesnici, ko bi normalan radio tako nešto? Da, to je jedino moguće objašnjenje, to radi neko ko je lud.
Hm, ili možda neko ko je besan? Neko poput besne Dare onomad.

* * *

11043230_344793255725526_5032120265266727042_o

Znate, Dara i Ljubivoje su živeli u jednoj od novosadskih visokih zgrada, takozvanih “kula,” i večito spajali kraj sa krajem.

Bilo je to dva dana pred dobijanje plate. Imali su na raspolaganju neku mizeriju novca koju su morali razvući na ta dva puna dana, pozajmljivanje nije dolazilo u obzir jer već su pozajmili od svih od kojih su mogli pozajmiti. Moralo se izgurati s tim.

Ona je napravila plan.

Dala mu je zadatak: nek kupi u prodavnici testo i konzervu ribe, od toga i onog što ima u stanu moći će neki ručak da zgotovi, a nek obavezno pripazi da mu ostane kusur toliki da od njega mogu sutra kupiti makar svež hleb.

Vratio se Ljubivoje iz prodavnice sav srećan. Vadi iz kese testo i ribu, a zatim i jogurt od pola litre. “Vidi šta sam još kupio, baš će nam dobro ići uz testo!”
“A kusur?”, upita ona, već osećajući ključanje u stomaku.
“Pa nema kusura, taman sam za te pare kupio jogurt!”
Da li je glup, lud, ili samo nevidjeno nemaran?! Nastade svadja, urlanje, u žaru rasprave ona zgrabi prokleti jogurt i frljnu ga kroz prozor. Ni na kraj pameti joj nije bilo da su na devetom spratu. O tome je tek kasnije razmišljala, dok su ćutke jeli testo s krompirom. Ćutali su još od svadje.

Mislila je i o tome kako joj je dosta njega, kako ne može da ga podnese, kako je njegova nepromišljenost i glupost ubijaju. S druge strane, znala je da je on voli, verovatno je niko neće voleti tako, i bilo joj je žao pri pomisli da će morati da ga ostavi. Ali šta to vredi, ako ona njega više ne voli. Da li ga voli? Verovatno ne, na početku je ovakve stvari nisu dovodile do pomračenja uma. Nije joj se dopadalo ono što je postajala kad pobesni.

Iz misli je prenu njegovo mumlanje kroz zalogaje: “E, a šta misliš, je l’ ima šanse da je onaj jogurt ostao ceo? Možda da sidjem dole da ga potražim?”

Preplavi je neko sažaljenje i tuga.

Razišli su se ubrzo nakon jogurt incidenta.

* * *

Eto, tešim se tako, nisu ljudi debili, možda je samo nekom pala klapna. Doduše, sudeći po količini smeća u mojoj ulici, te klapne padaju prilično često.

“U mom kraju su i ove godine na drveću procvetale kese, a trava je prošarana malim papirićima, poput gusto zbijenih cvetića na letnjoj haljini moje bake…” Ovako bi mogao počinjati tradicionalni dečiji sastav Proleće u mojoj ulici, kome bi danas mnogo bolje pristajao naziv – Smeće u mojoj ulici.

Na putu kući zastadoh da uslikam neku krošnju i zrake sunca koji kroz nju probijaju, te podigoh pogled i foto-aparat. Pogled mi se susrete sa ženom na terasi, na četvrtom ili petom spratu. Gleda me u oči i istresa stolnjak u vazduh iznad moje glave, da ne kažem na moju glavu, i radi to kao da je to najnormalnija stvar na svetu. Tolika količina bezobrazluka me ušokirala – pa ne mogu čak ni da lažem sebe da me nije videla.

Srećom, primila sam antidot za ovakve situacije. Na nekoliko mesta u mojoj ulici dečija ruka je napravila plakate, od listova iz velike sveske, i zalepila ih na bandere i uglove zgrada.

Na plakatima su ljudi zamoljeni da bacaju smeće u kante i da čuvaju prirodu.

DSC_1042_12

Ima nade :)

Ne znam samo otkud nam tako dobra deca.

DSC_1035_5