Susreti

by Iv Sovica

200_s

Vozimo se Ćimili i ja u pravcu grada, pošle smo na kafu i da se promuvamo malo. Ćimili se ustvari zove Milica, ali je nekolicina prijatelja  još od osnovne škole tako od milja zove. Ne znam ni ko joj je to ime nadenuo, nisam je ni pitala šta misli o njemu, ali što se mene tiče, kad kažem Ćimili, to je kao da prizovem sve te godine poznanstva koje su ostale za nama. Njen nadimak je kao neka mala oda prošlosti.

Sedim standardno na mestu suvozača. Pričam joj kako nikad nisam imala hrabrosti da sednem sama u auto i vozim, iako sam davno položila. Milica vozi svakodnevno još od srednje škole.

Kaže ona: “Znaš ko je mene naučio da vozim?”

“Ko?”

“Maja!

Vozale smo se tako svakog dana i večeri jednog leta. Vozile smo prvo onog njenog žutog fiću, ako ga se sećaš, a jedan dan smo uzele kola od moje mame. Kada smo se dovezle do njene kuće, izašla je iz auta i rekla da se kući vratim sama. Odbijala sam i molila je da sedne sa mnom u auto, ali nije htela. Rekla je: “Milice, ti to možeš, svaki dan se voziš sa mnom, samo ti polako, vidiš da ni saobraćaja sad nema, stići ćeš kući bez problema.” I tako se Ćimili zaputila kući, probila led, i stvarno stigla bez problema. Maja ju je bukvalno porinula u svet vožnje.

Volim tako jednom nedeljno da sa Milicom odem negde napolje, prošetamo, provozamo se bajsovima ili kolima, i svratimo u neku baštu: ja popijem kafu, a ona uzme nešto slatko, toplu čokoladu, kolu ili neki drugi sok. Ćimili na kafu ide ali kafu ne pije nikad.

Usput razmenimo novosti i iščudimo se društvu i pojedincima, ponekad se prisetimo školskih dana i prošlosti, spomenemo zajedničke prijatelje, ali češće se držimo sadašnjosti. Njen je limit oko sat i po, nakon toga primetim da se malo uzvrpolji i da bi išla kući. Takav joj je i deda bio, kaže njena mama. Ipak, tih sat i po su mi velika pauza i rasterećenje, Milica jednostavno ne ume da me ugnjavi kao većina ljudi.

I tako, sedimo u bašti kafea u glavnoj šetačkoj ulici, bašta ko bašta, kafa ko kafa, prolaznici ko prolaznici. Ništa specijalno. Nema predznaka da će nešto interesantno da se desi.

“Je l’ ti gledaš prolaznike nekad, tako dok sediš dokona?”, pita Ćimili.

“Ne, baš retko, ti?”

“Ja uvek, i baš uživam u tom. A što ti ne gledaš?”

“Pa zapravo gledam ponekad. Gledam kad otputujem negde. U Parizu uvek gledam, raznoliki su mi ljudi, prosjaci, manekenke, rok zvezde, arapkinje kojima samo oči vire iz velova, nafurani tinejdžeri, elegantne dame, gde god da pogledaš, pogled ti se za nešto zakači. Kod nas… Pa, nisu mi ljudi tako interesantni jer ne izgledaju toliko živopisno, nekako smo uniformisani.
Osim toga, nemam ni neku želju da sretnem poznate ljude da se sa njima isćaskam. Nit mi se priča o sebi, nit mi se glumi da me drugi ljudi preterano zanimaju. Sreća što postoji fejs, svašta već znaju pa zapitkuju smislene stvari.”

Onda se podstaknuta tim razgovorom zapiljim malo u ljude koji promiču okolo. Pokušavam da nađem nešto interesantno u njima.

Ubrzo mi se učini neko poznat, pogledah bolje – moja školska drugarica, osam godina smo sedele zajedno u klupi, pola osnovne i celu srednju. Ona, muž i devojčice. Eh, pa znate koja je to, ona s početka priče, što je Milicu naučila da vozi.

“Majo! Majo!”

Okrenula se i ugledala me. Momentalno su joj noge krenule ka meni, a ja skočih sa stolice.
Stojimo par trenutaka na ivici bašte i gledamo se.

“Ivana, Ivana”, ponavlja moje ime u neverici. Zagrlimo se. Oči su joj velike kao da pogledom pokušava celu da me obuhvati. Vidim da su pune suza, a ni mojima nije baš svejedno. Odmakne se pa me opet pogleda: “Kaži nešto, da ti čujem glas! Na fejsu te i vidim, ali nisam ti čula glas bar deset godina!”

“Zar je već toliko prošlo!”, ispalih kliše kao iz topa (iako su eoni prošli, toliko se toga izdešavalo, čitav jedan život).

“Čekaj da kažem mužu da ću sesti s vama, nek pripazi decu.”

Razgovor poteče lako, bez zastoja, zapitah se u trenutku da li ćemo uspeti sve da kažemo što smo započele. Slušala sam je i uživala u boji njenog glasa, u onom smirenom tonu, dobro poznatoj melodičnosti. Posmatrala sam je, bila je toliko ista, možda malo lepša. Na čelu ima tanušnu boricu, setih se svoje prve bore i koliko me nervira taj mali znak starenja. Obraduje me ta bezazlena sličnost. To je jedino što bi moglo odati njene godine, u svemu ostalom je nepromenjena.
Jedan naš prijatelj Poljak je primetio da se kod Srba svaki razgovor na kraju završi pričom o hrani. Mi nismo bile izuzetak.

Ha, Maja i hrana, pomislih, ko bi rekao da ću sa njom nekada ja pričati o hrani!

Od nje sam prvi put čula za reč dijeta, još u osnovnoj školi. Mislim da smo bile prvi razred srednje kad je krenula na svoju prvu dijetu, odnosno specijalni režim ishrane. Nju je interesovala ta tema još od ulaska u pubertet – mislila je da treba malo da smrša. Ustvari je bila malo jača, vrlo slična njenoj majci, lepa jedra devojka, ali ne manekenski tip kome je možda težila. U vreme kad smo mi ostali jeli usput u trčanju između druženja, preskakali obroke jer smo umesto užine kupovali cigare, bili nehotice više gladni nego siti jer nam je hrana bila poslednja briga, ona je brojala kalorije i čitala o vrednostima namirnica. I evo je sad, izgleda zdravo i vitko, priča mi prilično zanimljive stvari o ishrani, zapitkujem je kao neuka devojčica. Završila je neku biohemiju, usmerila je svoju ljubav na pravu stranu.

Razmišljam kako imam toliko toga da joj kažem. Pre svega da joj zahvalim što je bila uz mene tokom nekoliko godina mog vrlo mučnog odrastanja, što je gubila vreme učeći me matematiku i hemiju, i što se trošila pokušavajući da me urazumi, da načini od mene biće kojim vlada razum a ne pomahnitale emocije. Uvek sam se divila njenoj racionalnosti, mudrosti, adekvatnom ponašanju u svakoj situaciji. Ja sam bila neprilagođena, a ona moj super socijalizovani anđeo čuvar.

Mislim, najozbiljnije, da srednju školu ne bih završila da nije bilo njenog strpljenja i upornosti. Imala je neverovatan dar da prenese svaku vrstu znanja. Uvek sam mislila da je gubitak za čovečanstvo to što ona nije otišla u neke učitelje ili profesore.

Puno smo vremena provodile razgovarajući. Jednom mi je rekla:

“Znaš, moraš da učiš. Nije stvar u tome da treba učiti da bi bio odličan. Bitno je naravno imati dobre ocene da bi upisao nešto što voliš (tad smo mislili da ljudi upisuju samo ono što vole). Postoji nešto bitnije: znanje ti daje određenu sigurnost. U životu može da ti se desi svašta – da izgubiš sve što si stekao, da izgubiš sve koji su ti dragi i koje voliš, ali tvoje znanje ti uvek ostaje. Znanje je ono što ti niko na svetu ne može oduzeti. Bilo šta da ti se desi, bilo gde da te život baci, tvoje znanje će biti sa tobom i imaće svoju vrednost.”

Nikada nisam zaboravila tih nekoliko rečenica koje su me zaprepastile. Nikada nisam o tome razmišljala na taj način. Nisam ih istinski shvatila, ali sam ih zapamtila zato što su za mene bile revolucionarne, niko koga sam ja poznavala nije razmišljao tako, ili bar nije to tako naglas jasno i jednostavno izrekao.

Tek kad sam prešla tridesetu shvatila sam o čemu je govorila. Kako poražavajuće, kasnim u razvoju skoro 15 godina, ono što ja spoznajem u tridesetoj ona je znala već sa 15.

Bilo je nešto u Maji, neke starmale mudrosti, uvek. U šali smo je zvale mama: osim što je bila mudra i promišljena, bila je i izuzetno brižna. Znala sam da će biti dobra majka. Sada kada sam videla kako komunicira sa decom, znala sam da sam bila u pravu. I dalje je strpljiva, razložna, otvorena, smirena. Blago njenoj deci s njom.

Kakvo je osveženje sresti nekog ko je toliko poznat i blizak – iako je prošlo toliko vremena, ne moraš puno da pričaš, da objašnjavaš sebe. Našla sam opet dosta sličnosti u stavovima, kao da se nismo ni razdvajale.

Podsetila sam se ponovo onog što često pomislim i kažem: zaista sam blagoslovena prijateljima, uvek sam i bila, pojma nemam čime sam ih zaslužila.

fingers-friends-happy-hug-smile-Favim.com-111528_large