Iv Sovica

Month: September, 2015

“Možda sam i ja nekad ZzZz zavideo”

image

Zavist je za mene jedna vrlo strana emocija, nema baš puno situacija u kojima sam je osetila. Takođe, jednako nejasna mi je zavist i kod drugih ljudi, i dugo mi je trebalo da naučim da je prepoznajem. Naučila sam to tako što su mi prijatelji ukazivali na nju, kako se manifestuje, zbog čega se javlja, ali uvek mi je ostala velika misterija, kao i sujeta.

Kao što rekoh, retke su situacije u kojima sam osetila zavist, ali jedne se osobito dobro sećam.

Dragojla je diplomirala. Bila sam srećna što su joj se ispiti završili i muke studiranja iza nje, jer svi smo sa njom propatili poslednja dva ispita. Narednih nekoliko dana su joj ljudi čestitali, sa puno divljenja pričali o završenom faksu, i ja sam osetila neprijatan ubod nečega.

Zaprepastila me neprijatnost emocije. Šta je dovraga to? Osećala sam se kao da nije fer što je ona završila književnost, a ja eto nisam. Ona nije ništa bolja od mene, mislila sam, čak je možda i površnija u nekim stvarima, a eto sad ispade da je bolja od mene, i ljudi joj se dive. Mislim, čemu se dovraga dive, to je samo književnost, to može završiti svako ko voli da čita, a znam neke koji su je završili a ni sami ne znaju kako, malo sreća malo bezobrazluk.

Iznenađena sopstvenom malodušnošću počela sam da tražim uzroke svoje zavisti. Da, verovala ja ili ne, to je bila zavist, konačno sam je osetila, ni sanjala nisam da je to tako uznemirujuće osećanje. Krenula sam u potragu za korenom problema.

Zašto to nisam osetila kad je Ljubica završila faks? Ona je takođe moja bliska, celoživotna prijateljica. Na njenom diplomskom sam mislila da će mi grudni koš eksplodirati od nekog osećanja ispunjenosti, sreće i ponosa. Mislim da sam u jednom trenutku i zaplakala krišom, od ganuća. Imala sam osećaj, a to sam joj i rekla, kao kad roditelj izvede dete na pravi put, kao da ga je uspešno doveo do tačke kada može da ga porine u život.

Bila sam njen prvi pacijent još u srednjoj školi, iako nismo bile svesne da sam upravo to – pacijent, dok je ona bila dvadesetčetvoročasovna psihološka pomoć. Sa sigurnošću mogu tvrditi sa me je samo njena umešnost sačuvala od samoubistva. Ona je prirodan talenat koji se školovanjem samo nadogradio. Bila sam ponosna na nju zbog više stvari. Napustila je elektrotehniku koju je upisala da udovolji ocu, a način na koji je to uradila jako mi se dopao: tek nakon što je dobila tri desetke i time obezbedila da ne može niko da joj kaže da je napustila faks jer nije bila sposobna za njega, upisala je ono što je stvarno želela – psihologiju. Bila je hrabra, znala je šta želi i išla je mudro ka tome. Osim toga, uz nju sam pročitala svu njenu literaturu za studije, potpuno sam učestovala u njenom školovanju.

Sada znam, obično zavidimo onima sa kojima osećamo da smo slični: u prenesenom smislu – komšijama. Zato zavidan čovek želi da komšiji crkne krava. Komšije su oni ljudi koji nas podsećaju na nas same, koje doživljavamo sličnima sebi, ali imaju nešto što mi nemamo. To može biti nešto banalno i materijalno, poput patika ili automobila, ali i potpuno duhovno, kao što je smirenost, dobrota, plemenitost.

Postojalo je dosta sličnosti između mene i Dragojle, ali jedna je bila specifična. Upisala sam književnost nakon srednje škole, a naredne godine je i ona. Obe smo bile knjiški moljci i gutale knjige otkako znam za sebe i nju, obe smo pisale za svoju dušu, i obe smo bile jednako neambiciozne i sanjari.

Već na kraju prve godine rekla sam roditeljima da ja to ne planiram da studiram, da neću da ih lažem da učim i dajem ispite, kada me studiranje zapravo ne interesuje. Hoću malo vremena da vidim ko sam i šta želim, ionako sam književnost upisala jer me ništa drugo nije zanimalo. Od mene se očekivalo da upišem nešto, a to je bilo najmanje zlo. Dragojla je takodje napustila književnost nakon prve godine. Htela je da radi, da ima svoj novac, da ide na žurke i bude slobodna. Ubrzo je otputovala u Crnu Goru da radi. Kada se vratila izrazila je želju da se vrati na faks, samo smer da promeni. Pošto se bila ispisala s faksa (vrlo ozbiljno je napustila faks, kao i ja), sada je opet polagala prijemni i upisala se ponovo kao da se upisuje prvi put. Svi su mislili da je luda, računajući tu mene, njenu majku i verovatno sve najbliže. Ipak, iako možda nije bila student generacije, i radila je u Izbi jedan deo vremena, dala je svaku godinu u roku.

Za to vreme ja sam upisala višu, pa visoku, pa faks, ispalo sveukupno 5 godina školovanja i doškolavanja, a pri tom nisam studirala ono što sam zaista želela – psihologiju, ili istoriju umetnosti. Lakše mi je bilo da idem utabanom stazom nego da sve prevrnem i krenem za onim što mi zaista miluje dušu.

Dakle, kada sam osetila neprijatnu emociju koju sam prepoznala kao zavist, prvo sam se veoma iznenadila, to je bilo nešto potpuno novo za mene. Bilo je poražavajuće, i ponižavajuće, i nedostojno mene. Osim toga, bilo je iracionalno, toga sam bila svesna, i znala sam da moram da dobro izracionalizujem stvari da to isteram na čistac.

Posle takvih emocija vezanih za jednog prijatelja, kako je moguće da za drugog, sa kojim sa jednako bliska i prošla sito i rešeto, osetim ovo? Zar je moguće, šta sa mnom nije u redu?!

Rekla sam sebi: Dobro, šta sad ti hoćeš? Hoćeš možda TI diplomu s književnosti, jesi li možda TI spremila sve te ispite? Da li ti misliš da si bolja od nje? Zašto to misliš, na osnovu čega? Ako si bolja, zašto se nisi potrudila? Dragojla je, za razliku od tebe, bila hrabra, išla je za onim što ona misli da treba, i bila je vredna, i naravno da zaslužuje svaki uspeh i divljenje. Treba da se ugledaš na nju, od nje treba da učiš kako da ploviš kroz život. Treba da budeš srećna što osobu poput nje imaš u životu.

Nije trebalo mnogo ovakvog razgovora sa sobom – kada sam vratila film, setila se svega kroz šta je prošla, uz to se podsetila koliko sam podrške tokom života ja dobila od nje. Onda sam pomislila na to koliko je hrabra, i koliko je puta uradila stvari o kojima ja mogu samo da sanjam, koliko me čuvala tokom godina i probijala led u svemu.

Napustila me zavist, a nadošao ponos, i zahvalnost, što imam takvog prijatelja.

Nisam joj nikada rekla za tu svoju epizodu. Iako smo delile toliko toga, ovo nisam mogla, bilo me sramota. Tek sada shvatam koliko je to sve ljudski, to nije imalo veze s tim volim li je ili ne. Mogla sam joj reći, možda bi nas to još više zbližilo, možda bi ona nešto slično rekla meni, i to bi se izrodilo u još jedan most koji nas povezuje.

Moraćemo to pretresti, verujem da nikad nije kasno ;)

p.s.

evo linka za one koji žele da malo bolje upoznaju ovu opaku neman

http://www.olicentar.rs/index.php/biblioteka/clanci-iz-medija/165-o-zavisti

image

Agnostik

image

Stojim u redu na kasi u lokalnoj prodavnici, kad ugledam poznat lik kako se osmehuje. Grozničavo razmišljam ko bi to mogao biti. Samo da mi se ne obrati pre nego što se setim ko je.

– Heeej, kako si? – govori ona. – Sećaš li se ti mene?

– Naravno. – pokušavam da zvučim samouvereno, iako nemam pojma. Onda se setim. – Ti si radila poslednji popis stanovništva u mom kraju.

FLEŠBEK
oktobar 2011.

Skidam sa neta primerak papira sa pitanjima iz popisa, i popunjavam ga potpuno, tako da ga popisivačica može samo prepisati, ne moram da ustajem kad ona dođe. M će tad svakako biti budan, daće joj i svoje i moje podatke, ako ne bude znao sve detalje o meni, pogledaće s tog papira. U odeljak za religiju upisujem čitkim slovima: agnostik.

M uzima papire i iščitava ih.

– Šta ti je bre ovo, agnostik? – pita me.

– Pa, agnostici su ljudi koji ne poriču mogućnost postojanja boga, ali s druge strane smatraju da ako ga i ima, mi ga ne možemo spoznati. Reč potiče iz grčkog jezika: a gnosis. Gnosis je saznanje, a a prefiks koji ukazuje na nemogućnost istog. Ne znam jesam li ti baš lepo sad objasnila, ali to je u principu to. Znači mislim da možda postoji neki tamo entitet, sila, štagod, a možda i ne postoji, u principu me se ne tiče jer i ako je ima njenu pravu prirodu ne možemo spoznati.

– Aaa, pa to sam onda i ja. Samo, ne znam da li je to veroispovest.

– Pa nije veroispovest, više kao stav, da naglasiš samo da nisi ni vernik ni ateista. Ti si ono što ateisti preziru čak i više nego vernike ;) Ali imam pravo da to navedem, i to ću uraditi, jer je to prosto istina.

– Misliš da će hteti to da upiše?

– Ima da upiše.

image

Naredno jutro čujem interfon, vrata, tih razgovor da me ne probude. Popisivačica je tu i uredno beleži šta joj M govori. Lenjo se teglim u krevetu neko vreme kad začujem njen malo povišeni glas upitne intonacije.

– Agnostik?

– Agnostik – potvrđuje M malo tišim glasom.

– Agnostik?! – opet će ona, sad još malo glasnije. – Pa šta je to, prvi put čujem za to, to ne postoji!

Već sam na nogama kod te reči, i izlećem iz sobe kao furija, u pidžami, čupava i neumivena, i govorim gromoglasno još sa vrata, kao da upravo saopštavam jednu od deset božijih zapovesti:

– Postoji, postoji! Ako mi ne veruješ, pročitaću ti definiciju iz Klajnovog rečnika ili Rečnika Matice srpske.

Odmah krećem ka polici s knjigama. Gledaju me pomalo začuđeno.
– Evo, vidi, lepo piše: agnostik je… – čitam definiciju.
Devojka upisuje za nju novu reč.
– Eto, svakog dana nešto novo naučiš – kaže uz širok osmeh.

SADAŠNJOST

prodavnica

– A ti ono beše imaš završen fakultet, radiš li, ima li ikakvih novosti? – ispituje me.

Odgovaram što površnije mogu.

– E, a ona tvoja drugarica, ne mogu joj se setiti imena, kako je ona?

Razmišljam ko nam je zajednički prijatelj, koga sam joj mogla spominjati, i zašto bi me pitala za tu osobu. Glava prazna k’o olizan tanjir, pojma nemam za koga me pita.

– Ma znaš, momak joj je s Naselja, radila u apoteci…

– Pa jedino možda Jana, ali odakle ti znaš Janu?

DRUGI FLEŠBEK
oktobar 2011.

kod Jane

– E, bila i nama popisivačica – priča Jana onim svojim veselim glasom – Kad me pitala za veroispovest ja joj rekoh: “Agnostik.”
“Hej,” kaže popisivačica, “imala sam još jednog agnostika u ovoj ulici!”
“Je l’ u broju tom i tom možda?”, pita Jana.
Jako se iznenadila: “Kako znaš?!”
“A, pa to je Iv, moja prijateljica.”
“Jao jeste, ahahaha, ne mogu da verujem!” :D

Tako nas je drugarica popisivačica zapamtila kao agnostike iz komšiluka.

image

Pismo od Jane

image

Da l’ od vrućine il čega, izgleda da mi je fitilj danas kraći no obično. Tokom jednog spontanog sporednog razgovora M me je uspeo sasvim fino iznervirati, nakon toga on je naravno zaspao, a ja ostala da se nerviram. Pomislila sam da mu napišem pismo, umesto da se raspravljam sa njim. Pismo ne bi izazivalo defanzivne reakcije, ako bi bilo dobro sročeno možda bi pogodilo cilj. Ne znam ni otkud mi ta ideja, valjda mi dosadilo da oboje govorimo u isto vreme i umesto razgovora vodimo monologe, braneći se.

Prisetila sam se kako sam u srednjoj školi pisala svom tadašnjem momku pisma. Umesto da se svađam i raspravljam, ja mu lepo napišem sve što me muči (al onako, bez namere da njega isprovociram, samo mi je bio cilj da me razume), pa mu “pošaljem” po nekom od zajedničkih prijatelja, ili mu ostavim u kafiću gde smo oboje dolazili (konobar mu preda – živeli konobari!). Onda on to može da pročita nekoliko puta ako treba i da na miru razmisli o pročitanom pre nego što mi se javi.

Čak sam i M-u na početku pisala neka pisma, eno ih u stanu kod njegovih, nadam se da ih se niko nikada neće dokopati, ubila bi me sramota. Malo je besmisleno pisati nekom s kim živiš, zar ne? Ili nije? Ležim i dvoumim se neko vreme, a nervoza raste. Rešim da odem do prodavnice: em ću da kupim šta treba za ručak, biću korisna i skuvaću nešto, em ću proluftirati glavu.

Na povrtaku iz prodavnice zastanem kraj sandučeta i otvorim ga, ne očekujući ništa osim reklama (računi već svi pristigli). Među papirima koverta, adresirana na mene. Na poleđini piše da mi šalje Jana, puno ime i prezime, adresa. Marka i pečat. Reko’ Šta je ovo, što marka i pečat, minut hoda od nje do mene – što nije samo ubacila u sanduče?

Ma garant je nešto iz Herbalajfa, pošto je ona nekad mene učlanila, pa možda stigao neki papir koji mi je htela dostaviti, al opet, što pečat i marka, mogla mi je jednostavno dati, ubaciti u prolazu.

Gledam kovertu u liftu, okrećem je prema svetlosti da vidim vidi li se sadržaj – ne vidi se. Dok sam stigla gore već sam izgorela od radoznalosti. Pažljivo je otvorim da ne oštetim unutrašnjost, a u žutoj koverti, žuti papir, A4, ispisan rukom. Obe strane. Bokte! Stojim tako u kuhinji i čitam to pismo, i ne mogu da se ne osmehujem.

Jana piše kako se nekad dopisivala sa sadašnjim mužem dok je bio u vojsci, i kako je željno iščekivala pisma, piše tako lepo da zamišljam njega u vojsci u Podgorici kako nosi sa sobom papir i olovku jer nigde u gradu nije uspeo da nađe internet da joj pošalje mejl (počeci internet ere), a zamišljam i nju kako grozničavo silazi tri puta dnevno do sandučeta da proveri ima li pisma.

Sa Janom mi ovih dana telepatija opasno radi. Danas sam se setila pisanja braći u vojsci, i kako su me zezali da mi pisma liče na crne hronike. Pošto sam bila peti ili šesti osnovne, i nikad do tad nisam pisala pisma, niti me je ko podučavao kako se pisma pišu, pisala sam ono što sam mislila da bi ih moglo zanimati, ili šta se dešava u selu. Tako se u jednom pismu moglo naći i obaveštenje da se neko ubio, obesio, sve sa deteljima koje sam čula od starijih, ali i opis kako je mačka povukla stolnjak, srušila sve sa stola i prosula kafu po nameštaju i tepihu.

Mislila sam i o tome kako želim da nabavim onu tablu od plute za zid, da mogu da držim razglednice koje mi šalju dragi ljudi (jer mi smo staromodni pomalo, i dalje šaljemo razglednice), i kako bih je držala u kuhinji, najtoplijem mestu u kući.

Da imam tablu od plute sad bih priheftala i to Janino pismo, da mi stoji na zidu poput velikog žutog leptira.

Da me greje poput sunca :)

ŠINE ili Znate li gde vam je dete?

imagePre neku godinu na Sajmu Jarmu knjiga kupila sam poslednju zbirku pesama Milene Marković, kao poklon za Dragojlu, ali naravno pročitah je pre nego što sam joj je dostavila.

Njena poezija je toliko sirova, toliko jaka, autentična, da mi se stomak prevrne svaki put od muke tokom čitanja. Nema kod nje šminke, nikakvog ulepšavanja. Ako je beda, onda je beda, ako je beznađe, onda je beznađe, očaj je sa velikim O. Pogledaj istini u oči ili baci knjigu i pusti da je prekrije prašina.

Milenu mi je otkrila Dragojla, a vodila me je i na dve predstave rađene po njenim tekstovima. Obe su baš su jak utisak ostavile na mene. Kada videh na fejsu događaj: Šine, Milena Marković, znala sam da moram otići i pogledati i ovu.

Svidela mi se ideja da se održava negde napolju, na neuobičajenom mestu, školskom igralištu, setila sam se odmah opisa predstave Nebeski odred koja je letos izvedena u Kraljevu u nekoj napuštenoj zgradi, pa su gledaoci imali utisak da su oni lično u Aušvicu. Nakon streljanja kom su prisustvovali, zaobilazili su tela mrtvih ljudi dok su ulazili u zgradu, osećaj je bio jeziv. Pravi 3D.
Možda školsko igralište baš dâ predstavi nešto što nikad ne bi mogla kamerna scena.

Pozvah i M u pozorište, pretpostavila sam da će predstava biti dobra, ako ništa drugo, bar to oneobičavanje pomoću mesta održavanja urezaće nam je u sećanje.

Veče je, stižemo u Nikolajevsku portu, preuzimamo karte rezervisane preko mejla. Devojke nas upućuju da idemo desno, nekom stazicom, kažu: “Idite tamo u mrak, na kraju stazice videćete reflektore, ili ih nećete videti, od blještanja”. Hodamo polako da se ne spotaknemo, uskoro od reflektora ne vidimo ni stazicu ni ljude koje čujemo da su tu, zaslepljeni smo skroz. Stižemo na teren, pregrađen na pola. Srećem jednu simpatičnu poznanicu, koja mi u startu ulepša veče (znate one ljude koje kad vidite prosto vam drago, iako niste bliski, neka dobra energija postoji).

Predstava počinje, i isprva sam fascinirana mladim talentovanim glumcima. Doduše malo se štrecnem kad god se neko od njih prodere i izrekne neku gadost, psovku, ali se naposletku naviknem. Iako mi predstava drži pažnju, kako vreme odmiče postaje mi sve hladnije, postaje neprijatno hladno. Na trenutak primetim da je hladnoća malo uminula, a nakon meškoljenja iza mojih leđa shvatim da je neki mali pas sklupčan pored mene, i on pomalo drhti od zime. Njegova vlasnica sedi iza mene, i ja joj nekako signaliziram da volim što je pored mene – uzajamno se grejemo. Za to vreme glumci polugoli i bosi hodaju po onoj betončini, i ne mogu da im se ne divim, ja bih odustala, rekla bih: neću bosa na ‘ladan beton, jeste normalni, nek propadne predstava i sve, ja svoje jajnike ne dam! Zato ja nisam glumica nego nezaposlena vaspitačica.

Ovako pišem Dragojli posle u mejlu:

“Šine su tako tipična Milena Marković, sleng, način govora, igre reči, stihovi koji se nižu kao asocijacije, uvrnut humor. Na primer, poslednja scena, ona (Rupica) i on (Veseli) na ljuljašci u raju razgovaraju.
Prvo konstatuju da je ok u raju, mirno, samo smara što ne mogu sa skinu uopšte te osmehe s lica, kao da su im nalepljeni.
U prethodnim scenama je bilo rata, silovanja Rupice od strane jednog od junaka, Rupicinog prisjećanja kako je jednog ljeta u Bgu srela dečka svog života (njega, Veselog, koji godinama kasnije je na ratištu pokušao da je sačuva od grupnog silovanja).
Pita ga ona tu u raju: Pa zašto mi se nikada nisi javio? On kaže: Imala si dlačice na nogama i male šumice ispod pazuha, još si bila klinka… I gulila ti se koža na ledjima…
A ona kaže: A mom bratu su gulili kožu SA ledja. I onda krenu u histeričan smeh i ljuljanje.
Glumci su mladi i jaaako dobri, odavno me glumci nisu tako oduševili. Jako su dobro dočarali sve te sjebane likove.
Izabrali su super scenu, školsko igralište, kaže mi Acka da je predstava bolja tu nego na kamernoj sceni.
A inače, tokom cele predstave jedan klinac je stajao na zidu s one strane žice i slušao, on je sigurno iz neke od okolnih zgrada, ne verujem da ima više od 10-11 godina, i sve vreme sam mislila o tome kako li on doživljava sve to što gleda. Blago je reći da je predstava neprimerena tako mladom mozgu.

image
Psovke, jezik ne može biti gori zaista, duvanje, scene nasilnog seksa, klinka koja puši matorcu pa se obesi nakon toga, silovanje, tuče, ubistvo. Zgrožena sam pri pomisli šta li to dete ima u glavi nakon predstave.

Prisustvo deteta me dekoncentrisalo, kad god je neka mučna scena od koje se i sama lecnem, pogledam gore, vidim njega kako neumorno stoji držeći se za žicu, zuri i upija, osećaj nelagode mi se udesetostruči.

Takođe sam se sve vreme pitala gde su tom detetu roditelji, razumem čak i da se nekako gonjeno radoznalošću iskralo i popelo na zid da vidi šta se dešava u susednom dvorištu, ali da li je moguće da ga niko nije potražio u toku dva sata (koliko je predstava trajala).

Bilo je tu do samog kraja.

Mi zbrisašmo s igrališta posle trećeg aplauza. M je oduševljen, kaže dok smo odlazili: “Pa je l’ moguće da ovo košta samo 400 dinara, treba da košta 5000! (tako diplomirani ekonomista rejtuje odgledano delo)
“Ma, koliko god da zarade, bojim se da će sve dati za lekove, limun i čaj.” (diplomirani hipohondar, odnosno ja)

Danas prepričavajući utiske s predstave ne propustih da Jani spomenem klinca na zidu.
Kaže ona: “Kako je moguće da ga niko nije tražio, pa predstava je trajala od 9 do 11?!”
Dodaje: “Kad sam studirala u Beogradu i slušala radio dok sam učila, povremeno su prekidali pesme sa rečenicom:
Znate li gde vam je dete?
Samo to. I onda se muzika nastavljala. Nije loše podsetiti roditelje da pogledaju gde im je dete, ako se već sami ne sete.”
Odlična ideja, ali mora li roditeljima neko govoriti da misle o tome?
“Grozno je kad su deca zanemarena”, rekoh, pa se prisetih: “Juče sam prošla pored žene koja je je pričajući sa drugôm rekla čuvenu rečenicu (koja se odnosila na ćerku koja je stajala kraj njih) MA SAMO NEK JE ONA ŽIVA I ZDRAVA, sve tapšući ćerku po ramenu.”

Koliko nemara krije ta jedna rečenica. Kad god ne uspeš da vaspitaš dete, uvek možeš da kažeš: Samo nek je živo i zdravo! Kakvo vrhunsko samozavaravanje! Tako su verovatno i roditelji nesrećnih likova iz Šina govorili.

Ni oni nisu znali gde su im deca.

%d bloggers like this: