Iv Sovica

Category: Impresije

“Možda sam i ja nekad ZzZz zavideo”

image

Zavist je za mene jedna vrlo strana emocija, nema baš puno situacija u kojima sam je osetila. Takođe, jednako nejasna mi je zavist i kod drugih ljudi, i dugo mi je trebalo da naučim da je prepoznajem. Naučila sam to tako što su mi prijatelji ukazivali na nju, kako se manifestuje, zbog čega se javlja, ali uvek mi je ostala velika misterija, kao i sujeta.

Kao što rekoh, retke su situacije u kojima sam osetila zavist, ali jedne se osobito dobro sećam.

Dragojla je diplomirala. Bila sam srećna što su joj se ispiti završili i muke studiranja iza nje, jer svi smo sa njom propatili poslednja dva ispita. Narednih nekoliko dana su joj ljudi čestitali, sa puno divljenja pričali o završenom faksu, i ja sam osetila neprijatan ubod nečega.

Zaprepastila me neprijatnost emocije. Šta je dovraga to? Osećala sam se kao da nije fer što je ona završila književnost, a ja eto nisam. Ona nije ništa bolja od mene, mislila sam, čak je možda i površnija u nekim stvarima, a eto sad ispade da je bolja od mene, i ljudi joj se dive. Mislim, čemu se dovraga dive, to je samo književnost, to može završiti svako ko voli da čita, a znam neke koji su je završili a ni sami ne znaju kako, malo sreća malo bezobrazluk.

Iznenađena sopstvenom malodušnošću počela sam da tražim uzroke svoje zavisti. Da, verovala ja ili ne, to je bila zavist, konačno sam je osetila, ni sanjala nisam da je to tako uznemirujuće osećanje. Krenula sam u potragu za korenom problema.

Zašto to nisam osetila kad je Ljubica završila faks? Ona je takođe moja bliska, celoživotna prijateljica. Na njenom diplomskom sam mislila da će mi grudni koš eksplodirati od nekog osećanja ispunjenosti, sreće i ponosa. Mislim da sam u jednom trenutku i zaplakala krišom, od ganuća. Imala sam osećaj, a to sam joj i rekla, kao kad roditelj izvede dete na pravi put, kao da ga je uspešno doveo do tačke kada može da ga porine u život.

Bila sam njen prvi pacijent još u srednjoj školi, iako nismo bile svesne da sam upravo to – pacijent, dok je ona bila dvadesetčetvoročasovna psihološka pomoć. Sa sigurnošću mogu tvrditi sa me je samo njena umešnost sačuvala od samoubistva. Ona je prirodan talenat koji se školovanjem samo nadogradio. Bila sam ponosna na nju zbog više stvari. Napustila je elektrotehniku koju je upisala da udovolji ocu, a način na koji je to uradila jako mi se dopao: tek nakon što je dobila tri desetke i time obezbedila da ne može niko da joj kaže da je napustila faks jer nije bila sposobna za njega, upisala je ono što je stvarno želela – psihologiju. Bila je hrabra, znala je šta želi i išla je mudro ka tome. Osim toga, uz nju sam pročitala svu njenu literaturu za studije, potpuno sam učestovala u njenom školovanju.

Sada znam, obično zavidimo onima sa kojima osećamo da smo slični: u prenesenom smislu – komšijama. Zato zavidan čovek želi da komšiji crkne krava. Komšije su oni ljudi koji nas podsećaju na nas same, koje doživljavamo sličnima sebi, ali imaju nešto što mi nemamo. To može biti nešto banalno i materijalno, poput patika ili automobila, ali i potpuno duhovno, kao što je smirenost, dobrota, plemenitost.

Postojalo je dosta sličnosti između mene i Dragojle, ali jedna je bila specifična. Upisala sam književnost nakon srednje škole, a naredne godine je i ona. Obe smo bile knjiški moljci i gutale knjige otkako znam za sebe i nju, obe smo pisale za svoju dušu, i obe smo bile jednako neambiciozne i sanjari.

Već na kraju prve godine rekla sam roditeljima da ja to ne planiram da studiram, da neću da ih lažem da učim i dajem ispite, kada me studiranje zapravo ne interesuje. Hoću malo vremena da vidim ko sam i šta želim, ionako sam književnost upisala jer me ništa drugo nije zanimalo. Od mene se očekivalo da upišem nešto, a to je bilo najmanje zlo. Dragojla je takodje napustila književnost nakon prve godine. Htela je da radi, da ima svoj novac, da ide na žurke i bude slobodna. Ubrzo je otputovala u Crnu Goru da radi. Kada se vratila izrazila je želju da se vrati na faks, samo smer da promeni. Pošto se bila ispisala s faksa (vrlo ozbiljno je napustila faks, kao i ja), sada je opet polagala prijemni i upisala se ponovo kao da se upisuje prvi put. Svi su mislili da je luda, računajući tu mene, njenu majku i verovatno sve najbliže. Ipak, iako možda nije bila student generacije, i radila je u Izbi jedan deo vremena, dala je svaku godinu u roku.

Za to vreme ja sam upisala višu, pa visoku, pa faks, ispalo sveukupno 5 godina školovanja i doškolavanja, a pri tom nisam studirala ono što sam zaista želela – psihologiju, ili istoriju umetnosti. Lakše mi je bilo da idem utabanom stazom nego da sve prevrnem i krenem za onim što mi zaista miluje dušu.

Dakle, kada sam osetila neprijatnu emociju koju sam prepoznala kao zavist, prvo sam se veoma iznenadila, to je bilo nešto potpuno novo za mene. Bilo je poražavajuće, i ponižavajuće, i nedostojno mene. Osim toga, bilo je iracionalno, toga sam bila svesna, i znala sam da moram da dobro izracionalizujem stvari da to isteram na čistac.

Posle takvih emocija vezanih za jednog prijatelja, kako je moguće da za drugog, sa kojim sa jednako bliska i prošla sito i rešeto, osetim ovo? Zar je moguće, šta sa mnom nije u redu?!

Rekla sam sebi: Dobro, šta sad ti hoćeš? Hoćeš možda TI diplomu s književnosti, jesi li možda TI spremila sve te ispite? Da li ti misliš da si bolja od nje? Zašto to misliš, na osnovu čega? Ako si bolja, zašto se nisi potrudila? Dragojla je, za razliku od tebe, bila hrabra, išla je za onim što ona misli da treba, i bila je vredna, i naravno da zaslužuje svaki uspeh i divljenje. Treba da se ugledaš na nju, od nje treba da učiš kako da ploviš kroz život. Treba da budeš srećna što osobu poput nje imaš u životu.

Nije trebalo mnogo ovakvog razgovora sa sobom – kada sam vratila film, setila se svega kroz šta je prošla, uz to se podsetila koliko sam podrške tokom života ja dobila od nje. Onda sam pomislila na to koliko je hrabra, i koliko je puta uradila stvari o kojima ja mogu samo da sanjam, koliko me čuvala tokom godina i probijala led u svemu.

Napustila me zavist, a nadošao ponos, i zahvalnost, što imam takvog prijatelja.

Nisam joj nikada rekla za tu svoju epizodu. Iako smo delile toliko toga, ovo nisam mogla, bilo me sramota. Tek sada shvatam koliko je to sve ljudski, to nije imalo veze s tim volim li je ili ne. Mogla sam joj reći, možda bi nas to još više zbližilo, možda bi ona nešto slično rekla meni, i to bi se izrodilo u još jedan most koji nas povezuje.

Moraćemo to pretresti, verujem da nikad nije kasno ;)

p.s.

evo linka za one koji žele da malo bolje upoznaju ovu opaku neman

http://www.olicentar.rs/index.php/biblioteka/clanci-iz-medija/165-o-zavisti

image

Pismo od Jane

image

Da l’ od vrućine il čega, izgleda da mi je fitilj danas kraći no obično. Tokom jednog spontanog sporednog razgovora M me je uspeo sasvim fino iznervirati, nakon toga on je naravno zaspao, a ja ostala da se nerviram. Pomislila sam da mu napišem pismo, umesto da se raspravljam sa njim. Pismo ne bi izazivalo defanzivne reakcije, ako bi bilo dobro sročeno možda bi pogodilo cilj. Ne znam ni otkud mi ta ideja, valjda mi dosadilo da oboje govorimo u isto vreme i umesto razgovora vodimo monologe, braneći se.

Prisetila sam se kako sam u srednjoj školi pisala svom tadašnjem momku pisma. Umesto da se svađam i raspravljam, ja mu lepo napišem sve što me muči (al onako, bez namere da njega isprovociram, samo mi je bio cilj da me razume), pa mu “pošaljem” po nekom od zajedničkih prijatelja, ili mu ostavim u kafiću gde smo oboje dolazili (konobar mu preda – živeli konobari!). Onda on to može da pročita nekoliko puta ako treba i da na miru razmisli o pročitanom pre nego što mi se javi.

Čak sam i M-u na početku pisala neka pisma, eno ih u stanu kod njegovih, nadam se da ih se niko nikada neće dokopati, ubila bi me sramota. Malo je besmisleno pisati nekom s kim živiš, zar ne? Ili nije? Ležim i dvoumim se neko vreme, a nervoza raste. Rešim da odem do prodavnice: em ću da kupim šta treba za ručak, biću korisna i skuvaću nešto, em ću proluftirati glavu.

Na povrtaku iz prodavnice zastanem kraj sandučeta i otvorim ga, ne očekujući ništa osim reklama (računi već svi pristigli). Među papirima koverta, adresirana na mene. Na poleđini piše da mi šalje Jana, puno ime i prezime, adresa. Marka i pečat. Reko’ Šta je ovo, što marka i pečat, minut hoda od nje do mene – što nije samo ubacila u sanduče?

Ma garant je nešto iz Herbalajfa, pošto je ona nekad mene učlanila, pa možda stigao neki papir koji mi je htela dostaviti, al opet, što pečat i marka, mogla mi je jednostavno dati, ubaciti u prolazu.

Gledam kovertu u liftu, okrećem je prema svetlosti da vidim vidi li se sadržaj – ne vidi se. Dok sam stigla gore već sam izgorela od radoznalosti. Pažljivo je otvorim da ne oštetim unutrašnjost, a u žutoj koverti, žuti papir, A4, ispisan rukom. Obe strane. Bokte! Stojim tako u kuhinji i čitam to pismo, i ne mogu da se ne osmehujem.

Jana piše kako se nekad dopisivala sa sadašnjim mužem dok je bio u vojsci, i kako je željno iščekivala pisma, piše tako lepo da zamišljam njega u vojsci u Podgorici kako nosi sa sobom papir i olovku jer nigde u gradu nije uspeo da nađe internet da joj pošalje mejl (počeci internet ere), a zamišljam i nju kako grozničavo silazi tri puta dnevno do sandučeta da proveri ima li pisma.

Sa Janom mi ovih dana telepatija opasno radi. Danas sam se setila pisanja braći u vojsci, i kako su me zezali da mi pisma liče na crne hronike. Pošto sam bila peti ili šesti osnovne, i nikad do tad nisam pisala pisma, niti me je ko podučavao kako se pisma pišu, pisala sam ono što sam mislila da bi ih moglo zanimati, ili šta se dešava u selu. Tako se u jednom pismu moglo naći i obaveštenje da se neko ubio, obesio, sve sa deteljima koje sam čula od starijih, ali i opis kako je mačka povukla stolnjak, srušila sve sa stola i prosula kafu po nameštaju i tepihu.

Mislila sam i o tome kako želim da nabavim onu tablu od plute za zid, da mogu da držim razglednice koje mi šalju dragi ljudi (jer mi smo staromodni pomalo, i dalje šaljemo razglednice), i kako bih je držala u kuhinji, najtoplijem mestu u kući.

Da imam tablu od plute sad bih priheftala i to Janino pismo, da mi stoji na zidu poput velikog žutog leptira.

Da me greje poput sunca :)

ŠINE ili Znate li gde vam je dete?

imagePre neku godinu na Sajmu Jarmu knjiga kupila sam poslednju zbirku pesama Milene Marković, kao poklon za Dragojlu, ali naravno pročitah je pre nego što sam joj je dostavila.

Njena poezija je toliko sirova, toliko jaka, autentična, da mi se stomak prevrne svaki put od muke tokom čitanja. Nema kod nje šminke, nikakvog ulepšavanja. Ako je beda, onda je beda, ako je beznađe, onda je beznađe, očaj je sa velikim O. Pogledaj istini u oči ili baci knjigu i pusti da je prekrije prašina.

Milenu mi je otkrila Dragojla, a vodila me je i na dve predstave rađene po njenim tekstovima. Obe su baš su jak utisak ostavile na mene. Kada videh na fejsu događaj: Šine, Milena Marković, znala sam da moram otići i pogledati i ovu.

Svidela mi se ideja da se održava negde napolju, na neuobičajenom mestu, školskom igralištu, setila sam se odmah opisa predstave Nebeski odred koja je letos izvedena u Kraljevu u nekoj napuštenoj zgradi, pa su gledaoci imali utisak da su oni lično u Aušvicu. Nakon streljanja kom su prisustvovali, zaobilazili su tela mrtvih ljudi dok su ulazili u zgradu, osećaj je bio jeziv. Pravi 3D.
Možda školsko igralište baš dâ predstavi nešto što nikad ne bi mogla kamerna scena.

Pozvah i M u pozorište, pretpostavila sam da će predstava biti dobra, ako ništa drugo, bar to oneobičavanje pomoću mesta održavanja urezaće nam je u sećanje.

Veče je, stižemo u Nikolajevsku portu, preuzimamo karte rezervisane preko mejla. Devojke nas upućuju da idemo desno, nekom stazicom, kažu: “Idite tamo u mrak, na kraju stazice videćete reflektore, ili ih nećete videti, od blještanja”. Hodamo polako da se ne spotaknemo, uskoro od reflektora ne vidimo ni stazicu ni ljude koje čujemo da su tu, zaslepljeni smo skroz. Stižemo na teren, pregrađen na pola. Srećem jednu simpatičnu poznanicu, koja mi u startu ulepša veče (znate one ljude koje kad vidite prosto vam drago, iako niste bliski, neka dobra energija postoji).

Predstava počinje, i isprva sam fascinirana mladim talentovanim glumcima. Doduše malo se štrecnem kad god se neko od njih prodere i izrekne neku gadost, psovku, ali se naposletku naviknem. Iako mi predstava drži pažnju, kako vreme odmiče postaje mi sve hladnije, postaje neprijatno hladno. Na trenutak primetim da je hladnoća malo uminula, a nakon meškoljenja iza mojih leđa shvatim da je neki mali pas sklupčan pored mene, i on pomalo drhti od zime. Njegova vlasnica sedi iza mene, i ja joj nekako signaliziram da volim što je pored mene – uzajamno se grejemo. Za to vreme glumci polugoli i bosi hodaju po onoj betončini, i ne mogu da im se ne divim, ja bih odustala, rekla bih: neću bosa na ‘ladan beton, jeste normalni, nek propadne predstava i sve, ja svoje jajnike ne dam! Zato ja nisam glumica nego nezaposlena vaspitačica.

Ovako pišem Dragojli posle u mejlu:

“Šine su tako tipična Milena Marković, sleng, način govora, igre reči, stihovi koji se nižu kao asocijacije, uvrnut humor. Na primer, poslednja scena, ona (Rupica) i on (Veseli) na ljuljašci u raju razgovaraju.
Prvo konstatuju da je ok u raju, mirno, samo smara što ne mogu sa skinu uopšte te osmehe s lica, kao da su im nalepljeni.
U prethodnim scenama je bilo rata, silovanja Rupice od strane jednog od junaka, Rupicinog prisjećanja kako je jednog ljeta u Bgu srela dečka svog života (njega, Veselog, koji godinama kasnije je na ratištu pokušao da je sačuva od grupnog silovanja).
Pita ga ona tu u raju: Pa zašto mi se nikada nisi javio? On kaže: Imala si dlačice na nogama i male šumice ispod pazuha, još si bila klinka… I gulila ti se koža na ledjima…
A ona kaže: A mom bratu su gulili kožu SA ledja. I onda krenu u histeričan smeh i ljuljanje.
Glumci su mladi i jaaako dobri, odavno me glumci nisu tako oduševili. Jako su dobro dočarali sve te sjebane likove.
Izabrali su super scenu, školsko igralište, kaže mi Acka da je predstava bolja tu nego na kamernoj sceni.
A inače, tokom cele predstave jedan klinac je stajao na zidu s one strane žice i slušao, on je sigurno iz neke od okolnih zgrada, ne verujem da ima više od 10-11 godina, i sve vreme sam mislila o tome kako li on doživljava sve to što gleda. Blago je reći da je predstava neprimerena tako mladom mozgu.

image
Psovke, jezik ne može biti gori zaista, duvanje, scene nasilnog seksa, klinka koja puši matorcu pa se obesi nakon toga, silovanje, tuče, ubistvo. Zgrožena sam pri pomisli šta li to dete ima u glavi nakon predstave.

Prisustvo deteta me dekoncentrisalo, kad god je neka mučna scena od koje se i sama lecnem, pogledam gore, vidim njega kako neumorno stoji držeći se za žicu, zuri i upija, osećaj nelagode mi se udesetostruči.

Takođe sam se sve vreme pitala gde su tom detetu roditelji, razumem čak i da se nekako gonjeno radoznalošću iskralo i popelo na zid da vidi šta se dešava u susednom dvorištu, ali da li je moguće da ga niko nije potražio u toku dva sata (koliko je predstava trajala).

Bilo je tu do samog kraja.

Mi zbrisašmo s igrališta posle trećeg aplauza. M je oduševljen, kaže dok smo odlazili: “Pa je l’ moguće da ovo košta samo 400 dinara, treba da košta 5000! (tako diplomirani ekonomista rejtuje odgledano delo)
“Ma, koliko god da zarade, bojim se da će sve dati za lekove, limun i čaj.” (diplomirani hipohondar, odnosno ja)

Danas prepričavajući utiske s predstave ne propustih da Jani spomenem klinca na zidu.
Kaže ona: “Kako je moguće da ga niko nije tražio, pa predstava je trajala od 9 do 11?!”
Dodaje: “Kad sam studirala u Beogradu i slušala radio dok sam učila, povremeno su prekidali pesme sa rečenicom:
Znate li gde vam je dete?
Samo to. I onda se muzika nastavljala. Nije loše podsetiti roditelje da pogledaju gde im je dete, ako se već sami ne sete.”
Odlična ideja, ali mora li roditeljima neko govoriti da misle o tome?
“Grozno je kad su deca zanemarena”, rekoh, pa se prisetih: “Juče sam prošla pored žene koja je je pričajući sa drugôm rekla čuvenu rečenicu (koja se odnosila na ćerku koja je stajala kraj njih) MA SAMO NEK JE ONA ŽIVA I ZDRAVA, sve tapšući ćerku po ramenu.”

Koliko nemara krije ta jedna rečenica. Kad god ne uspeš da vaspitaš dete, uvek možeš da kažeš: Samo nek je živo i zdravo! Kakvo vrhunsko samozavaravanje! Tako su verovatno i roditelji nesrećnih likova iz Šina govorili.

Ni oni nisu znali gde su im deca.

Susreti

200_s

Vozimo se Ćimili i ja u pravcu grada, pošle smo na kafu i da se promuvamo malo. Ćimili se ustvari zove Milica, ali je nekolicina prijatelja  još od osnovne škole tako od milja zove. Ne znam ni ko joj je to ime nadenuo, nisam je ni pitala šta misli o njemu, ali što se mene tiče, kad kažem Ćimili, to je kao da prizovem sve te godine poznanstva koje su ostale za nama. Njen nadimak je kao neka mala oda prošlosti.

Sedim standardno na mestu suvozača. Pričam joj kako nikad nisam imala hrabrosti da sednem sama u auto i vozim, iako sam davno položila. Milica vozi svakodnevno još od srednje škole.

Kaže ona: “Znaš ko je mene naučio da vozim?”

“Ko?”

“Maja!

Vozale smo se tako svakog dana i večeri jednog leta. Vozile smo prvo onog njenog žutog fiću, ako ga se sećaš, a jedan dan smo uzele kola od moje mame. Kada smo se dovezle do njene kuće, izašla je iz auta i rekla da se kući vratim sama. Odbijala sam i molila je da sedne sa mnom u auto, ali nije htela. Rekla je: “Milice, ti to možeš, svaki dan se voziš sa mnom, samo ti polako, vidiš da ni saobraćaja sad nema, stići ćeš kući bez problema.” I tako se Ćimili zaputila kući, probila led, i stvarno stigla bez problema. Maja ju je bukvalno porinula u svet vožnje.

Volim tako jednom nedeljno da sa Milicom odem negde napolje, prošetamo, provozamo se bajsovima ili kolima, i svratimo u neku baštu: ja popijem kafu, a ona uzme nešto slatko, toplu čokoladu, kolu ili neki drugi sok. Ćimili na kafu ide ali kafu ne pije nikad.

Usput razmenimo novosti i iščudimo se društvu i pojedincima, ponekad se prisetimo školskih dana i prošlosti, spomenemo zajedničke prijatelje, ali češće se držimo sadašnjosti. Njen je limit oko sat i po, nakon toga primetim da se malo uzvrpolji i da bi išla kući. Takav joj je i deda bio, kaže njena mama. Ipak, tih sat i po su mi velika pauza i rasterećenje, Milica jednostavno ne ume da me ugnjavi kao većina ljudi.

I tako, sedimo u bašti kafea u glavnoj šetačkoj ulici, bašta ko bašta, kafa ko kafa, prolaznici ko prolaznici. Ništa specijalno. Nema predznaka da će nešto interesantno da se desi.

“Je l’ ti gledaš prolaznike nekad, tako dok sediš dokona?”, pita Ćimili.

“Ne, baš retko, ti?”

“Ja uvek, i baš uživam u tom. A što ti ne gledaš?”

“Pa zapravo gledam ponekad. Gledam kad otputujem negde. U Parizu uvek gledam, raznoliki su mi ljudi, prosjaci, manekenke, rok zvezde, arapkinje kojima samo oči vire iz velova, nafurani tinejdžeri, elegantne dame, gde god da pogledaš, pogled ti se za nešto zakači. Kod nas… Pa, nisu mi ljudi tako interesantni jer ne izgledaju toliko živopisno, nekako smo uniformisani.
Osim toga, nemam ni neku želju da sretnem poznate ljude da se sa njima isćaskam. Nit mi se priča o sebi, nit mi se glumi da me drugi ljudi preterano zanimaju. Sreća što postoji fejs, svašta već znaju pa zapitkuju smislene stvari.”

Onda se podstaknuta tim razgovorom zapiljim malo u ljude koji promiču okolo. Pokušavam da nađem nešto interesantno u njima.

Ubrzo mi se učini neko poznat, pogledah bolje – moja školska drugarica, osam godina smo sedele zajedno u klupi, pola osnovne i celu srednju. Ona, muž i devojčice. Eh, pa znate koja je to, ona s početka priče, što je Milicu naučila da vozi.

“Majo! Majo!”

Okrenula se i ugledala me. Momentalno su joj noge krenule ka meni, a ja skočih sa stolice.
Stojimo par trenutaka na ivici bašte i gledamo se.

“Ivana, Ivana”, ponavlja moje ime u neverici. Zagrlimo se. Oči su joj velike kao da pogledom pokušava celu da me obuhvati. Vidim da su pune suza, a ni mojima nije baš svejedno. Odmakne se pa me opet pogleda: “Kaži nešto, da ti čujem glas! Na fejsu te i vidim, ali nisam ti čula glas bar deset godina!”

“Zar je već toliko prošlo!”, ispalih kliše kao iz topa (iako su eoni prošli, toliko se toga izdešavalo, čitav jedan život).

“Čekaj da kažem mužu da ću sesti s vama, nek pripazi decu.”

Razgovor poteče lako, bez zastoja, zapitah se u trenutku da li ćemo uspeti sve da kažemo što smo započele. Slušala sam je i uživala u boji njenog glasa, u onom smirenom tonu, dobro poznatoj melodičnosti. Posmatrala sam je, bila je toliko ista, možda malo lepša. Na čelu ima tanušnu boricu, setih se svoje prve bore i koliko me nervira taj mali znak starenja. Obraduje me ta bezazlena sličnost. To je jedino što bi moglo odati njene godine, u svemu ostalom je nepromenjena.
Jedan naš prijatelj Poljak je primetio da se kod Srba svaki razgovor na kraju završi pričom o hrani. Mi nismo bile izuzetak.

Ha, Maja i hrana, pomislih, ko bi rekao da ću sa njom nekada ja pričati o hrani!

Od nje sam prvi put čula za reč dijeta, još u osnovnoj školi. Mislim da smo bile prvi razred srednje kad je krenula na svoju prvu dijetu, odnosno specijalni režim ishrane. Nju je interesovala ta tema još od ulaska u pubertet – mislila je da treba malo da smrša. Ustvari je bila malo jača, vrlo slična njenoj majci, lepa jedra devojka, ali ne manekenski tip kome je možda težila. U vreme kad smo mi ostali jeli usput u trčanju između druženja, preskakali obroke jer smo umesto užine kupovali cigare, bili nehotice više gladni nego siti jer nam je hrana bila poslednja briga, ona je brojala kalorije i čitala o vrednostima namirnica. I evo je sad, izgleda zdravo i vitko, priča mi prilično zanimljive stvari o ishrani, zapitkujem je kao neuka devojčica. Završila je neku biohemiju, usmerila je svoju ljubav na pravu stranu.

Razmišljam kako imam toliko toga da joj kažem. Pre svega da joj zahvalim što je bila uz mene tokom nekoliko godina mog vrlo mučnog odrastanja, što je gubila vreme učeći me matematiku i hemiju, i što se trošila pokušavajući da me urazumi, da načini od mene biće kojim vlada razum a ne pomahnitale emocije. Uvek sam se divila njenoj racionalnosti, mudrosti, adekvatnom ponašanju u svakoj situaciji. Ja sam bila neprilagođena, a ona moj super socijalizovani anđeo čuvar.

Mislim, najozbiljnije, da srednju školu ne bih završila da nije bilo njenog strpljenja i upornosti. Imala je neverovatan dar da prenese svaku vrstu znanja. Uvek sam mislila da je gubitak za čovečanstvo to što ona nije otišla u neke učitelje ili profesore.

Puno smo vremena provodile razgovarajući. Jednom mi je rekla:

“Znaš, moraš da učiš. Nije stvar u tome da treba učiti da bi bio odličan. Bitno je naravno imati dobre ocene da bi upisao nešto što voliš (tad smo mislili da ljudi upisuju samo ono što vole). Postoji nešto bitnije: znanje ti daje određenu sigurnost. U životu može da ti se desi svašta – da izgubiš sve što si stekao, da izgubiš sve koji su ti dragi i koje voliš, ali tvoje znanje ti uvek ostaje. Znanje je ono što ti niko na svetu ne može oduzeti. Bilo šta da ti se desi, bilo gde da te život baci, tvoje znanje će biti sa tobom i imaće svoju vrednost.”

Nikada nisam zaboravila tih nekoliko rečenica koje su me zaprepastile. Nikada nisam o tome razmišljala na taj način. Nisam ih istinski shvatila, ali sam ih zapamtila zato što su za mene bile revolucionarne, niko koga sam ja poznavala nije razmišljao tako, ili bar nije to tako naglas jasno i jednostavno izrekao.

Tek kad sam prešla tridesetu shvatila sam o čemu je govorila. Kako poražavajuće, kasnim u razvoju skoro 15 godina, ono što ja spoznajem u tridesetoj ona je znala već sa 15.

Bilo je nešto u Maji, neke starmale mudrosti, uvek. U šali smo je zvale mama: osim što je bila mudra i promišljena, bila je i izuzetno brižna. Znala sam da će biti dobra majka. Sada kada sam videla kako komunicira sa decom, znala sam da sam bila u pravu. I dalje je strpljiva, razložna, otvorena, smirena. Blago njenoj deci s njom.

Kakvo je osveženje sresti nekog ko je toliko poznat i blizak – iako je prošlo toliko vremena, ne moraš puno da pričaš, da objašnjavaš sebe. Našla sam opet dosta sličnosti u stavovima, kao da se nismo ni razdvajale.

Podsetila sam se ponovo onog što često pomislim i kažem: zaista sam blagoslovena prijateljima, uvek sam i bila, pojma nemam čime sam ih zaslužila.

fingers-friends-happy-hug-smile-Favim.com-111528_large

Dva prazna kreveta

hodnik

Čim smo buraz i ja stigli u hodnik na koronarnom odeljenju primetih da je nešto drugačije nego prethodni dan. Staklena vrata koja gledaju u sobu gde su pacijenti na intenzivnoj bila su drugačija. Kao da to nisu ta ista vrata kroz koja smo juče znatiželjno provirivali u nadi da ćemo ugledati mamu.

Prošli put kad smo bili tu samo jedna osoba se kroz njih mogla videti, nismo odmah shvatili da je baš ta osoba naša mama. Bilo ju je teško prepoznati iz tog ugla, sa maskom za kiseonik preko nosa i usta, ali kada je okrenula glavu na stranu bilo je jasno da su to njene istaknute jagodice i njen čuperak kose žut od duvana.

I taj prvi dan čekali smo podosta da nam se neko od lekara ili sestara obrati, pa smo dosta vremena proveli u hodniku zureći kroz staklo. Kraj nje je stajala sprava koja je pokazivala krvni pritisak i još neke stvari. Otkucaji srca u minuti su bili najkrupniji na ekranu, gledali smo kao hipnotisani u te brojeve koji se smenjuju: 78, 80, 82, 78, 80, 78, 82… U jednom trenu mama se probudila, nekako nas spazila, i mi joj mahnusmo, sve sa skakutanjem i kreveljenjem. Broj otkucaja se u trenu pomeri na 92, znali smo da je srećna što nas vidi.

Danas su vrata izlepljena nekakvom neprovidnom folijom, ali nakon dužeg čekanja počeli smo da virkamo kroz loše zalepljene rubove u nadi da ćemo ipak videti mamu. Ugledah prazan krevet. Odvojih glavu od stakla i povukoh se instinktivno unazad. Onda opet približih glavu staklu. Definitivno prazan krevet. Preseklo me preko stomaka, kao da mi je neko istisnuo sav vazduh. Osetih bubnjanje u ušima i tenziju kako me preplavljuje. Gde je?

Flešbek

Brat, baba i ja ulazimo u hodnik bolničke zgrade gde je ležao deda. Deda je danima u bolnici, pre toga je bio kod kuće ali u vrlo lošem stanju, i već sam se na neki način bila navikla na činjenicu da je teško bolestan. Odlazila sam kući vikendom. Burazer me je nazvao u sred nedelje i rekao mi: “Deda već nekoliko dana pita za tebe i govori “samo da mi je Ivanu videti“. Mislim da treba da dođeš”. Znala sam da misli da treba da dođem da se oprostim sa dedom, da je kraj vrlo blizu.

Bolnički hodnik, baba, brat i ja. Dolazimo do dedine sobe. Njegov krevet prazan. Mislimo da su ga prebacili u drugu sobu. Prošetamo hodnikom, zavirimo u druge sobe, nema ga. Nikako neka sestra da se pojavi. Motamo se po hodniku. Kad sestra naiđe i konačno pita šta tražimo, pitamo je za dedu, gde je prebačen.

“Deda Nikola iz sobe te i te?” pita ona.

“Da.”

“A pa on je umro pre možda pola sata.”, kaže odsutnim tonom kao da mi pitamo za hleb u pekari a ona nam saopštava da je rasprodat.

Baba posrće i naslanja se na zid, brat se brzinom svetlosti stvara kraj nje i pridržava je da ne padne, ja stojim kao smrznuta, u neverici.

Zakasnila sam.

Nisam se oprostila.

Dedina žarka želja da me vidi nije uslišena.

Zašto smo toliko odugovlačili polazak u bolnicu?

Dugo me je bolelo to što se nisam oprostila sa dedom, sanjala sam ga mesecima posle tog dana, razgovarali smo, u svim snovima je bio baš onakav kakvog ga pamtim. Sanjam ga recimo na kapiji, svitanje je, ima pušku o ramenu, pošao je u lov. Maše mi. Znam da kad ode neće se vratiti.

Vraćam se u sadašnjost. Zašto dođavola ne izađe neko koga mogu da pitam?! Počeh hodati hodnikom gore-dole. Strepnja mi je isušila usta i ne da mi da dišem. Pokucah na vrata po drugi put i provirih: “Zauzeti smo”, poviče sestra pre nego što sam uspela i da zaustim bilo šta, “ne ulazite, molim vas!” Zatvorih vrata. Teskoba raste, hodam i komentarišem nenormalan broj nalepnica “zabranjeno pušenje”, a potpuno odsustvo bilo kakve klupe. Sad čekamo već četrdesetak minuta, bol u nozi se pojačao, ne znam da li mi je gore kad stojim ili koračam.
Izlazi sestra, konačno. Pitamo je za mamu.

“A, pa nije ona više ovde, ne znam kako vam nisu javili, prebačena je na postkoronarno, nije više u životnoj opasnosti.”

Bože, kako je lepa i prijatna i divna ova medicinska sestra! Tačno bih je izljubila kao da mi je rod najrođeniji :) Skače mi se od sreće, čim čusmo gde se nalazi to odeljenje, hitrim korakom krenusmo ka mami. U to nailazi i tata i delimo s njim radosnu vest. Dok hodamo svi zajedno ka drugoj bolničkoj zgradi osećam da noga boli i dalje, ali je bol nekako dalek, kao u drugoj dimenziji, nema nikakve veze sa mnom.

Kad ugledam mamu kako se osmehuje sve me u trenutku prođe.

Put u Bergen

Mislim da smo bili u Finskoj kada smo saznali da u Norveškoj u Bergenu u februaru ima jedan muzički festival na koji bismo voleli da odemo. Februar je bio daleko, i činilo se da će me do tada proći noga koja me je bolela, a i da će nam dobro doći da sa putovanjem malo presečemo dosadnu zimu. Osim toga, kada pomislim da bih išla u Norvešku, uvek poželim da to bude zimi, kao što sam u sunčanom zelenom Helsinkiju u mislima prekrivala zgrade i parkove debelim slojem snega, i pitala se kako izgleda dok po njemu veje.

Negde pred Novu godinu videh noćnu fotku Bergena, panoramu grada s nekog visokog okolnog mesta, na slici se vidi sneg i mnoštvo svetala grada. Poslah je M-u.

image

Reče mi je da je lepa, ali da se ne nadam putu, suviše stvari ne mogu da se uklope. Pošto nada umire poslednja, ipak sam malo na netu pogledala letove do Norveške i hotele :)

Par nedelja kasnije dobijem od njega fotku jednog voza na zelenoj pozadini. Komentar uz fotku: A ovo je bliska budućnost. Smajli.

oslo-bergen-600x397

Ostavio me da sama istražim šta prikazuje. Izguglam da je to voz Oslo-Bergen, i da se ruta tog voza smatra jednom od najlepših na svetu. Traje 7 sati, prolazi se kroz visoki planinski masiv, klisure, fjordove, prirodu koja ostavlja bez daha.

norway

Fejsbuk prijateljica koja živi u Norveškoj mi reče dosta korisnih informacija, između ostalog i da Bergen ima samo 60 sunčanih dana godišnje, te da ponesem adekvatnu obuću i odeću.

Mislim se posle, pa nije ni čudo što je taj grad leglo blek metala, s tako malo sunca u godini.

I Bob Marli da je živeo u Norveškoj svirao bi blek metal.

New Picture (7)

Elem, preporučila mi je ona da pogledam njene stare slike, s putovanja tamo-amo po zemlji vikinga. Tamo nađem onu istu panoramu s početka priče. Na jednoj slici bela kućica s natpisom i red ljudi ispred, shvatim da do tamo vozi nekakva žičara ili vozić. Iznenadim se što je ona na slikama u debeloj zimskoj jakni iako je kraj juna.

New Picture (9)

Kada je postalo malo izvesnije (mada ne i sigurno) da ćemo ići, rešim da pogledam mapu grada. Ja stvarno volim mape. Mislim da ljubav prema njima vučem još od detinjstva. Burazer i ja smo ponekad u atlasu gledali puteve karavana po Africi, tražili oaze, nalazili rudnike dijamanata i platine, gledali po boji gde je okean najdublji…  Pratila sam kretanje Žil Vernovog Fileasa Foga, tražila egipatske piramide, ostatke gradova Maja i Inka, Stounhendž…

New Picture (8)

Jednom smo u osnovnoj školi dobili zadatak da nacrtamo mapu (plan) našeg mesta. Pošto sam znala samo svoj kraj i deo oko škole, sela sam sa drugaricom na bicikl, ponela olovku i svesku i otisnula se u istraživanje. Vozale smo se nepoznatim delovima sela, povremeno zastajale, ucrtavale i zapisivale ulice na koje smo nailazile. Još uvek se sećam svog uzbuđenja dok smo krstarile selom, i sećam se crtanja svoje mape koja je bila sjajna (iako vrlo odokativna što se razmere tiče). Brat je naravno i tu stavio svoj nos i pomogao oko izrade, ali većinu posla uradila sam sama. Šteta je što nam je sistem takav da vrlo malo zadataka u kojima otkrivamo svet oko sebe imamo tokom školovanja. Sve što je bilo otkrivalačko, u mom je sećanju ostalo duboko urezano. Verovatno ima veze sa uzbuđenjem i emocijama koje pri tom osećamo.

Pre svakog putovanja dobro proučim mapu mesta gde idem. Kada krenem da gledam mapu, uvek mi je važno da nađem neku polaznu tačku koje ću se držati i u odnosu na koju ću znati gde je šta. Ta tačka ne mora biti centar grada, mora biti nešto što je meni važno.

Onda od te tačke krenem da gledam 3D mapu (street view), kao da šetam ulicama, i tako malo upoznam kraj. Izdvojim nekoliko mesta koje bih posetila, pa se malo prošetam oko njih. Neko bi rekao da mi to umanji doživljaj kad uživo stignem tamo, ali zapravo ne. Super je osećaj, bude ti poznato a nepoznato istovremeno. Kao da živiš san koji si sanjao. Samo pridodaš zvuk, mirise i taktilne osećaje.

Na mapi Bergena sam šetala najpre po okolini hotela, razgledala obalu mora, kuće, staru tvrdjavu, a kada zađoh u neku uličicu naleteh  na onu belu kućicu koju sam videla kod drugarice na slici. Pa sjajno, čak mi je blizu vozić do vidikovca, neću morati da maltretiram svoju nogu.

To mentalno pripremanje za put mi je jednako lepo kao i put sam.

Otišla – ne otišla, ja bila u Bergenu :D

fantoft-stave-church

Aleksandra

 

Brandy Alexander

Što ja volim kad me neko, onako neočekivano, počasti iskrenim osmehom. Evo na primer, kada sam prošli put naručila koktel koji se zove aleksandra, konobarica reče uz osmeh: “Jao, moj omiljeni koktel!” I naredna dva kada mi je donosila, iako ništa osim izvoli nije rekla, isto se tako osmehnula, kao da će ga ona popiti a ne ja :) Saosećala je sa mojom srećom.

Danas smo Dragojla i ja išle na čašicu razgovora u isti lokal, i ustanovile smo veselo da je danas taj dan kada su svi kokteli upola cene. Ona je stigla pre mene i već je kroz slamku pijuckala svoju pinjakoladu iz velike debele čaše.

Pina Colada

Ko ponekad pije koktele zna da ih ovde najčešće služe s dve slamke. Iako dodatna slamka verovatno ima funkciju štapića za mešanje, mi smo ustanovile da ona ustvari služi da i ona druga osoba proba koktel. Pa nemoguće je popiti koktel a da ga osoba koja je kraj tebe ne proba, ako je nov da proba kakav je, ako je dobro poznat da vidi kako je pripremljen, izgovor uvek postoji da se malo štrpne od onog drugog :)

Koktel nije nikakvo fensi ekskluzivno piće koje piju dokone feministkinje u tridesetim, niti blazirane dame iz visokog društva, kako to ponekad predstavljaju u filmovima i serijama, niti je toliko bacanje para i bahaćenje kako to često vide pivopije. Koktel je tu da se zajednički uživa, isprobavaju ukusi, da se komentariše, i da se među brojnima nađe onaj pravi, koji je baš po tvom ukusu, savršen.

Savršen koktel je onaj koji kad okusiš, zatvoriš na trenutak oči i pomisliš:

Biće sve dobro, sve je u redu, život je lep!

margarita
U tom traženju se razmenjuju utisci, slaže se ili se ne slaže, upoređuje se, odmahuje glavama ili klima, ali se komunicira, vrlo živo se komunicira, i svako naručivanje pobuđuje radoznalost, zato što i isti koktel zapravo nije isti, i uvek te zanima kako će ga zbućkati. Postoji i edukativni deo, na primer, kad se guglaju nepoznati sastojci, tu svašta može da se nauči :D

Elem, kroz tu drugu slamku u Dragojlinoj čaši srknula sam pinjakoladu da proverim da li mi se ona pije.

Ipak ne. Suviše letnji ukus.
Treba mi nešto čokoladno, kremasto, kao kolač u obliku pića.

img_0016

Došla je ona ista konobarica, u sred mog isprobavanja.

Okrenuh se ka njoj : “Meni ipak aleksandru, molim te.”

Nisam sigurna da me je uopšte prepoznala, bila sam sad potpuno bez šminke i nosila naočare, ali opet se osmehnula, onako nekako zaverenički, kao da nas dve znamo nekakvu tajnu koju ostali ne znaju, a ta tajna je: da je to najlepši koktel. Baš mi je to bilo simpatično.

Dva koktela kasnije, pozvah je i zamolih da mi donese račun. Kad smo plaćale ostavila sam joj taman toliko bakšiša da može sebi da priušti jednu aleksandru. Zamislila sam je kako sedi s kraja šanka posle napornog dana, odmara i pijucka je. Ne razgovara ni sa kim, uživa u ukusu.

I osmehuje se.

To bi bila baš lepa slika.

Jedna zimska impresija

groblje 1

Zateklo me ledeno predvečerje u šetnji po oranicama u blizini seoskog groblja. Govorim sebi tad, gazeći po džombama smrznute zemlje i upadajući u sneg, pazeći da ne padnem i ne razmrskam fotoaparat, kad već volim stara groblja, moram naći neku lepotu i u ovim modernim.

Fotkala sam dok mi se od zime nije ukočio prst na okidaču. Uzalud je zalazak bojio nebo fantastičnim bojama, nisam uspela da ukomponujem scenu tako da mi ne uliva nelagodu. Ni jedna napravljena slika ne ostavlja na mene onaj divan umirujući utisak koji imaju stara groblja zarasla u žbunje i bršljan, izbledelih slova i slika na spomenicima obraslim mahovinom.

Ima nešto odbijajuće u ovim zdepastim mermernim nadgrobnim pločama, hladnim, glatkim poput ogledala, sa ponekim šiljastim oblikom koji remeti grobljansku monotoniju. Spomenici izgledaju groteskno i pretenciozno na goloj travi i pustom krajoliku. Naša groblja odudaraju od okruženja, sa malo ili nimalo drveća, obično na vetrometinama gde ledeni vetar zimi probija do kostiju. Negostoljubiva mesta.

Eto, tu mi je sahranjen voljeni deda, ali ne poželeh da odem do njegovog groba, već samo da klisnem odatle.

image

Setih se nekoliko stihova Besmrtne pesme, zapisane na poslednjim stranama jednog mog srednjoškolskog dnevnika:

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači umreti
i gde to nestaje čovek.

Šta ga to zauvek ište.

Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.

Sreća

Ležim u krevetu u mraku i tišini, čujem samo damare sopstvenog srca, bam, bam, bam, zvoni mi u glavi i svaki udar je bolan, bolno pulsiranje se pojačava sa svakim zvukom ili zrakom svetlosti. Pri tom mi je i hladno.

Kanim se da ustanem neko vreme, a kada to uradim iznenadim se kako mi je sopstveno telo teško i tromo. O glavi da ne pričam. Samo glava teška je dve tone.

Proverim radijatore – tek mlaki. Heh, strava što ste napanjili radijatore za novogodišnju noć, to je prošlo, pa sad možemo i da pocrkamo.

Vratim se u krevet i zavijem se u ćebe i u svoje misli. Dobro je ovako, može biti i gore, zamisli kako je onim ljudima koji nemaju grejanje uopšte, i koji imaju ozbiljne zdravstvene probleme, a ne kao ti, ove smaračke.

Setim se onda fotografije smrznutog kučeta koje videh juče na fejsu, setim se njegovog tankog tankog krzna koje ga čini potpuno nepripremljenim za ovu oštru studen. Da li je  uginulo u miru, kao devojčica sa šibicama? Šta li je bilo u toj maloj psećoj glavi? Rastužim se. Pomislim na dva psa koja sam juče u toku dana videla napolju. Keruša seda na travu ispod nekog visokog žbuna, prethodno njušnjuvši to mesto i okrenuvši se dva-tri puta u krug, verovatno zadovoljna što je našla suvo mesto gde će je zakačiti koji zrak zubatog sunca. Pokušaće da se ogreje pre nego što se spusti duga zimska noć. Drugi pas za to vreme gleda u prolaznike, na jednu pa na drugu stranu, a onda kreće za čovekom koji nosi kesu iz pekare.

????????????????????????

Gde li su oni sada?

Kako li je njima tamo negde napolju? Sigurno drhture od zime, sklupčani u pokušaju da se zagreju, osuđeni samo na svoje tanušno krzno. Verovatno su i gladni, teško je po ovoj hladnoći naći hranu. Treba se pokrenuti, hodati po snegu i ledu možda satima pre nego što se nađe korica hleba.

Odnekud grunu petarda, bol u glavi se pojača. Pas koji miruje šćućuren negde u zimi i mraku sada je verovatno odskočio u vis od straha, ili makar podigao uši, ako je podalje. Glad, hladnoća i strah. Još jedna petarda, još jedna, počeh da ih brojim, izbrojah 16. Debili!

Okrenuh se na drugu stranu.

Iako trenutno ne osećam radost, znam da sam srećna, osećam neko tupo zadovoljstvo zbog svoje ušuškanosti.  Srećna sam što imam krov nad glavom, ćebe u koje mogu da se umotam i hranu u frižideru. Srećna sam što mogu ruke da operem toplom vodom i što ne moram danas napolje. Niko mi ne baca petarde pored glave i život mi ne zavisi od tuđe milostinje.

Malo li je?

%d bloggers like this: