Iv Sovica

Category: Pisanija

(M)učiteljica

Da sam kao dete crtala učiteljicu, sigurno bih je nacrtala s abnormalno velikim šakama. Psiholozi bi se pitali zašto su u moje učiteljice tako velike šake, a odgovor bi bio jednostavan: iz istog razloga iz kog su u priči o Crvenkapi baki veliki zubi. Kad umesto očekivanog odgovora neko izrekne neku glupost – ona podigne ruku u visini grudi, pomalo zanjiše njome kroz vazduh i pretećim tonom poviče: “Je l’ vidiš ti ovu šaku? Kad te opaučim njome ima sve zvezde da prebrojiš!”

Koliko sam samo puta čula tu rečenicu: “Je l’ vidiš ti ovu moju šaku?” To nije bila prazna pretnja, imala je šaku i nije se ustručavala da je upotrebi.

Na licu bih joj nacrtala hladne plavo-sive oči, a iznad nosa dve duboke uzdužne bore na čelu, od večito smrknutog izraza lica. Sedu talasastu gustu kosu do ramena. Ramena malo kockasta, a suknja dužine do ispod kolena.
Bila je uvek u kompletu sako-suknja, isključivo pastelnih boja. Pričalo se da nosi ravne, kao muške cipele, jer ima stopalo broj 46, i ne može naći ženski model te veličine.

Nikakvih ukrasa na njoj, šminke, niti nakita. Bilo je nešto strogo i vojničko u njenoj pojavi. Čak joj je i korak bio takav, odsečan kao u generala.

Meni je sva izgledala kao preteća planina koja se kreće kroz razred, ili razljućeni Zevs koji bije munjama iz pogleda. Zaista je bila poput nekog boga gromovnika: lako je bilo razljutiti je, a kad se razljuti bila je vrlo nezgodna. Grmela je škola od njenog pravedničkog gneva. Iako je glavna ulica u selu vojvodjanski široka, njeno urlanje na đake se čulo do pošte preko puta škole.

Imala je godina, bila pred penzijom, mi smo joj bili poslednja generacija, iz priče smo znali da je bila jednako kruta i opasna i kad je predavala našim roditeljima, godine je nisu nimalo omekšale.

Bojali smo je se, s razlogom. Neki od nas su je i voleli, možda i to s razlogom, a možda smo samo mislili da se učiteljica mora voleti, jer najposle, kakva god bila, ponekad je odavala utisak da joj je ipak stalo do nas, i pokušavala je da nas nauči nečemu.

Što se tiče pomoćnih sredstava u nastavi, i tu se pokazivao njen asketski duh – bilo ih je vrlo malo, i samo ono najpotrebnije. Na primer, imali smo štap u učionici, zvali smo ga Pokazivač. Štap bi obično napravio nečiji deda ili otac, jer je imao ograničen rok trajanja. Iako je uglavnom služio da se njime pokažu na karti sveta ili Jugoslavije mesta koje rukom nismo mogli dohvatiti (Suboticu na primer), dešavalo se i to da se slomi prilikom šibanja nekog učenika. Jednom se pokazivač slomio na Andrejevim ledjima, umesto rudnika u Zenici siromah je pokazao neku tačku u Sloveniji. Udarala ga je pokazivačem dok nije pukao na pola, ali nije joj bilo dosta što ga je tukla, nego je za kaznu morao baš on da donese novi.

Kada je Miladin u pismenom sastavu napisao Ciganin malim slovom umesto velikim, za kaznu ga je izvela na tablu i naterala da ceo dan stoji i piše: “Ja sam crn ko Cigan”. Inače je Miladin tamnokos, tamnook, možda i malo tamnije puti, pa je to iskoristila kao zgodnu pošalicu. Mi ostali smo imali časove ali nismo koristili tablu, kao da jadni Miladin ne postoji.

Vrlo jednostavno i efektno je rešavala retke sukobe medju decom. Nismo smeli nikad da se “tužakamo”, to je mrzela iznad svega, ali bila je jedna situacija gde je konflikt bilo nemoguće sakriti.

Dragan je Milošu u toku odmora zalepio žvaku u kosu, iz besa, prilikom svađe.

Kada je učiteljica došla na čas i domarširala do Miloša, makazama je isekla onu žvaku, ostavivši popriličnu rupu na mestu gde je bila. Zatim je prišla Draganu i zalepila tu istu žvaku njemu u kosu. Dobro ju je utrljala, da se pošteno zalepi. Rekla mu je: “Sad ima ostatak dana da nosiš ovu žvaku u kosi za kaznu, i da je odneseš posle kući, pa kad te roditelji pitaju, ispričaj im ko ti je i zbog čega zalepio.”

Treba li reći da se slična situacija u razredu nije ponovila?

Negovala je duh naroda i narodnosti bivše nam zemlje. Na muzičkom smo uvek pevali iste pesme: Biljana je pevala (gle čuda) Biljana platno beleše, koju ju je naučila, po nalogu učiteljice, baba Makedonka. Andrej je pevao neku Slovačku pesmu, Jelena Dalmatinsku, a svi zajedno himnu: Višnjičica rod rodila. U cilju da nam poštedi roditelje nepotrebnih troškova za instrumente, tražila je od nas da donesemo od kuće odsečene drške od metle, da nam to budu udaraljke. Mnogi od nas su, imajući samo takozvane metle korovnjače kod kuće, kupovali prave metle sa dugom drškom – kao da se u Hogvortsu spremamo za kvidič, a ne za čas muzičkog.

Kad sam već kod kvidiča, fizičko smo imali jednom mesečno. Umesto fizičkog smo imali dodatni čas matematike ili srpskog. Meni je to bilo super, volela sam i matematiku i srpski, a fizičko mi je bila noćna mora. Uvek i samo smo igrali graničara (izmedju dve vatre) a ja loptu nisam znala ni da uhvatim ni da bacim. Zato bi me nazivala smotanom, stavila da sedim na klupi, i na kraju godine dala četvorku. Po završetku osnovne nisam mogla biti vukovac jer sam u četvrtom imala zaključenu četvorku iz fizičkog. Nikada nikome nije poklonila ocenu. A mene je, da tako kažem, još i volela: nije me nikad tukla, osim na fizičkom nije me ni ponižavala, bila je dobra sa mojom babom.

U prvom osnovne pošalju mene sa školom na more. Baba učiteljici naglasi da pripazi da ja jedem dok sam tamo, jer sam mršava kao glista i more će da me iscrpi.

Išli smo u Promajnu, neko socijala letovalište. Jedan tipičan obrok tamo: žilavo meso i neslan pirinač. Počela da jedem, ne ide, muka mi, kad zagrizem meso, krene refleks za povraćanje. Učiteljica me spazi, dođe, sedne kod mene za sto i kaže mi: “Nećeš ustati odatle dok sve ne pojedeš, sedeću s tobom dok ne vidim prazan tanjir. Imam vremena celo popodne tu da sedim s tobom.” Ja brljam po tanjiru, sala sve praznija, dok nismo ostale potpuno same, oko nas samo poslužiteljke raspremaju stolove.
Kad sam videla da ne odustaje, natrpam sadržinu tanjira u usta, deo progutam, odmaknem stolicu i izjurim napolje, zadržavajući hranu da ne izleti napolje. Povraćanje me stiglo kod prve žardinjere kraj ulaznih vrata. Mislim da me nije videla. Posle sam sedala sa jednom ješnom drugaricom kojoj sam krišom prebacivala u tanjir sav višak s mog.

U školi, iako užina zvanično nije bila obavezna, morali smo da je uzimamo. Rekla je roditeljima da ona ne prihvata ne, da se novac za to mora naći, da neće da joj neko bude gladan na času. Užina se najčešće sastojala iz hleba, margarina, i koluta neke smrdljive salame. Proveravala je korpu nakon obroka da nije neko bacio užinu, pa smo ponekad pakovali ono što nismo mogli pojesti u list od sveske i nosili kući. Moja torba je sva smrdela na salamu, a knjige su mi bile zamašćene.

Interesantna stvar je da, iako je bila takva kakva je bila, nije uspela da mi smuči učenje – jedva sam čekala septembar, bila željna znanja i volela školu.

Na kraju četvrtog razreda skupili smo novac od kog je jedno dete kupilo neku keramičku figuru za učiteljicu, da joj ostane kao uspomena na naše odeljenje. Kada ju je raspakovala povikala je: “Ta šta ste mi ovo kupili, šta će ovo meni, šta ste se trošili kad sam rekla da se ne kupuje ništa!” I nije ponela tu figuru kući, ostala je u školi, kao neprijatno podsećanje na poslednji učiteljicin ispad. Sada mi nije jasno kako se nije udostojila makar toliko da se pretvara da uzme tu figuru, makar taj poslednji dan, makar je bacila kad dođe kući. Kako je moguće da je bila baš toliko bez ikakvog osećaja, toliko nesocijalizovana, s obzirom da je radila u školi ceo radni vek.

Kada smo završavali osmi pozvali smo je na matursko veče, odbila nas je govoreći: “Ne pada mi na pamet da dolazim, ja sam se sa vama oprostila pre četiri godine.” To je bilo poslednje i konačno odbijanje.

Kada mislim o njoj, ne znam šta da mislim, zbog nje mi dođe smešno kad čujem zbog čega se danas roditelji žale na učitelje.

Naši roditelji su bez izuzetka znali kako se ponaša prema deci, ali niko nije reagovao. Bila je takva kakva je, i olakšavala im je posao. Nisu morali da nas teraju da radimo domaći, jer smo ga radili i sami, bez ičijeg ubeđivanja. Znali smo, ako ne uradimo domaći, ako ne dođemo spremni na čas, dobićemo jedan, bićemo nazivani magarčinama, gluperdama, a neki će dobiti i batine.

Ljudi oko mene uglavnom smatraju da danas deca imaju više prava nego što im treba, a ja se sa njima ne slažem – treba da imaju prava, neko ih mora zaštititi. Volela bih da smo mi imali ikakva prava, da se neko, iko, makar malo zauzeo za nas. Ali ne, svi su ćutali, školski kolektiv, roditelji, selo.

Pitamo se često kako je moguće da nam takve budale vode državu, već decenijama, iako svi znamo ko su, kakvi su i šta zapravo rade. Ovo je jedan od odgovora: generacije su od malih nogu učene da budu poslušne, da ćute i trpe autoritet ma kakav on bio.

 

Bolje da ljulja

image

Sedimo u dvorištu staračkog doma, izašle smo da uhvatimo malo blagog jesenjeg dana. Baba sedi u kolicima, licem okrenuta ka suncu, a ja na klupici nasuprot njoj. Pod guzicu sam stavila njen džemper, na njeno insistiranje, da se ne pre’ladim. Buraz je doneo kafu s automata u prizemlju i dao joj cigaretu. Ostala je bez svojih, pa smo poslale njega do prodavnice i apoteke, a mi ostale malo nasamo. Ponela sam joj album sa tek izrađenim slikama, čim je dovršila kafu uzela ga je u ruke. I kod kuće je sakupljala slike, gledala ih često, izgleda da sam od nje pokupila sklonost ka skladištenju uspomena.

Smeje se gledajući sebe na fotografijama: izabrala sam da izradim one na kojima se osmehuje, gde je u bojama koje joj lepo stoje.

“Al sam zinula na ovoj slici, ko krava!” Smeje se sama sebi i svom seljačkom komentaru, sve dok joj suze od smeha ne poteku. Na toj slici gde je “zinula kao krava” zapravo se kida od smeha, usta joj jesu otvorena, ali izgleda mladoliko i lepo, a i frizura je sveže nameštena, znam da joj je to izuzetno važno – da ima frizuru. Znam da joj se slika ustvari dopada.

“Ko bi rekao da ovâ ima osamdeset i kusur godina”, govori za sebe na slici gde puši cigaru s vrlo važnim stavom, kao da je glavni baja.

Prevrće strane: “Je li ovo Nenad?”

“Nije baba, to sam ja.”
Nenad inače ima duplo više kila nego ja, užasnuta sam činjenicom da nas je pobrkala. Neverovatno, ne razlikuje mene i Nenada, kao: ne vidi, a na slikama gde je ona vidi i modricu na ruci od vađenja krvi :)

Marka hvali, kaže: “Uh baš je dobar, pravi momak, dobro si izabrala!”

Vidi moju drugaricu na nekoj slici pa pita: “Ovo si ti?”

“To je Bojana, baba! Ona ima tamnu kosu, ti kao da ne vidiš da sam ja plava, nisam smeđa već nekoliko godina!”

Onda se na trenutak zamisli pa me upita iznenada: “A Marko voli plavuše?”

“Pa ne baš.”

“A nemoj onda…”

“Ma, ne, hoću da kažem – nije mu bitna boja kose…”

“Pa šta mu je bitno?”

“Bitno mu je da nisam jako mršava i da imam sve zube.” (misleći na lep osmeh) :D

“A, pa i deda je voleo da je žena jaka, dobra, što ono kažu – da vâlja a ne da žulja.”

“Misliš, da ljulja, a ne da žulja?”

“Da, to, pa svaki muškarac to voli!” :)

U to naiđe jedna od sestara, žena koja je radila do pre nekog vremena na babinom spratu, ali je prebačena u skroz drugu zgradu. Ona srdačno izljubi babu. Pomislih kako je to žena koja verovatno voli svoj posao, voli ljude, blago onima oko nje. Razmeniše koju reč na brzaka, nekoliko lascivnih pošalica i rastaše u kikotanju i veselju. “Al je to dobra žena!”, komentariše baba.

Naglas se priseća kako ju je ona terala da jede kad je bila bolesna:
“Sve mi sitno seckala kao za malo dijete.”

Draga mi je ta babina kombinacija ekavice i ijekavice, neku reč ovako neku onako, to su ostaci Bosne, koje ni sve decenije Vojvodine nisu mogle izbrisati.

“Sedne kraj mene, pa me hrani, zalogaj po zalogaj, kaže, neće ustati dok ja sve ne pojedem, i ja šta ću, žvaćem i gutam, a ne ideee… Jela sam radi nje, iako nijesam imala apetita ama ni malo.”

“Ha! To ti se vraća za sve ono što si me prutom terala da jedem kad sam bila mala”, našalih se.

Nas dve smo stalno ratovale oko hrane, to nam je bio glavni izvor sukoba kad sam išla u zabavište i u niže razrede osnovne. Bila sam mršava i interesovalo me sve osim hrane, a babu nije interesovalo što nisam gladna i što mi se ništa ne jede. Vrbov prut je radio po potrebi, najčešće samo kao pretnja.

Odmahuje glavom: “Pa morala sam, da ne ostaneš kržljava. Da si ostala kržljava ne bi te Marko hteo, ipak i on voli masnije.”

Provalnici

Beše to prošle zime, ostala sam te večeri sama kod kuće, i jedva zaspala. Nisam navikla biti sama u stanu.

Budim se posle nekog vremena, čujem korake. Možda sanjam. Protrljam oči. Naćulim uši da procenim da ne dolaze ipak od spolja: ne, definitivno po stanu. Pogledam mog cicka, leži na krevetu kod mojih nogu, u polumraku vidim da je i on digao glavu, osluškuje. Koraci nisu tihi. Možda se M vratio kući s izlaska. Ne smem da viknem da ga dozovem, šta ako nije on?  Napipam telefon i  pozovem ga. Zvoni negde, ali ne u stanu. Užas. Javlja se, čujem buku u pozadini. Govori : Halo, halo!, ali ja ne smem ništa da kažem. Prekidam vezu. Srce počne ubrzano da mi lupa, osećam da bije u ušima. Šta ako su provalnici? Šta da radim? Da se pravim da spavam? Šta ako dodju u sobu?

Sednem na krevet, ne mogu ja da mirujem. Pažljivo ustanem, i krenem da se šunjam. Izlazim iz sobe, u hodniku sam, idem ka središnjem delu stana, gde su dnevna i trpezarija. Zvuk dolazi iz kuhinje. Zajedno sa mnom ide i mačak, i on se šunja, hoda onako malo spušteno, telo bliže podu, rep mu je veći no obično, polako i pažljivo spušta šapice na parket. Ja se ugledam na njega, da i ja budem tako tiha, spretna  i elegantna u šunjanju. Šunjamo se tako nas dvoje,  ali bose noge mi se lepe za pod, i čuje se neki šljapav zvuk kad ih odlepljujem da napravim korak. Proklinjem sebe i svoju pamet, mislila sam da sam lukava što nisam obula papuče, kao: bosa ću biti tiša, kad ono umesto tišine izdajnički zvuk koji bi čuo svako osim ovih bučnih lopova.  Eh, znala sam da će mi se kad tad osvetiti što sam, kad sam bila mala, mnogo čitala one braćine plave Ninđa romane, u kojima opasni ratnici hodaju bosi, spretni i nečujni poput mačaka.

Mrak je moj prijatelj, i slični fazoni.

Usput se pitam šta ću kad se sretnem s provalnicima, čime da ih opaučim, da ih onesposobim.

U to stižem do dnevne sobe. Zvuk se iznenada iz kuhinje prebacuje ka njoj. Pretrnula sam. Kao da neko nešto lomi. Srce će mi iskočiti iz grudi.

Zverajući okolo pogledam ka krovnom prozoru.

Komšinica.

image

Razaznajem joj uši i glavu i čujem mjauk. Uto se začuje još gora buka i odnegde ispada i komšija, tupnuvši na staklo prozora. Oboje se dernjaju. Počnem da se smejem.

image

Pucanje i koraci koje sam čula – to je bilo lomljenje smrznutog snega na krovu. Nismo se videli dva dana otkako je pao sneg, i oni su verovatno iskoristili prvu priliku kad su pušteni napolje da dodju da me vide (tj. da jedu, al volim ja malo tako sebe da lažem da nije zbog granula nego je zbog mene).

Otvorim nekako prozor, puca jer je bio okovan ledom. Mačkama noge ne vidim od snega, upale su do stomaka, vazduh napolju je oštar, malo ih pomazim na brzinu i dam im hranu. Jedu halapljivo.

Srce usporava svoj ritam, smirujem se lagano, moj cicko i ja se vraćamo ponovo u krevet. Pišem M-u poruku da je sve u redu, samo sam malo od komšija mislila da su provalnici :)

.

Muzika kao štit

image


Kad sam kretala na koncert prebirala sam stvari koje ću poneti. Uvek gledam da ponesem što manje stvari, jer mrzim kad mi od torbe otpada rame, a opet, što sam starija sve više mi stvari treba.

To je ona stara priča: kad imaš 14 godina samo staviš ono malo para u džep od farmerica i to je to, sa 17 ti već treba minijaturna torbica tek da stane kutija cigara, upaljač i ruž (novac i dalje u zadnjem džepu). Sa dvadeset su tu već naočari za sunce ako je sunce, kišobran ako je kiša, ruž, labelo, ključevi, novčanik. Vremenom se prikradu i papirne ili vlažne maramice, a kod fanatika poput mene može se naći i konac za zube (za slučaj da klopam negde napolju), veštačke suze, kutija za sočiva (ako me sočiva počnu žuljati da mogu da ih skinem) – stvarčice bukvalno za sve što bi me moglo zadesiti :) Naravno tu je i telefon, u mojoj torbi od dvadesete otprilike, on je najvažniji od svih pobrojanih stvari.

Ustvari skoro pa najvažniji.

Ima jedna mala stvar koja je jednako važna – njegovo visočanstvo mp3 plejer.

Od drugog osnovne sam uglavnom imala neku spravicu za slušanje muzike, ali nije oduvek bio mp3 plejer. Evolucija je išla prirodnim tokom. Vokmen, pa cd plejer, pa mp3. Ne koristim telefon za slušanje muzike jer on nema dovoljno memorije da primi sve albume. Volim da imam sve uz sebe, jer nikad ne znam šta će mi se slušati.

Muzika mi je užasno bitna, popravlja mi raspoloženje i daje potpuno drugu dimenziju stvarnosti, ali postoji još jedan razlog zbog kog je uvek tu taj mp3 plejer.

On je moj štit.

Danas sam putovala na koncert s Marijom, znala sam da ću imati s kim da pričam usput, pa sam se mislila da li da ga ostavim kod kuće. Vagala sam kratko, ali zdrav razum mi je rekao da ga ipak ponesem…

Nakon baš lepe opuštene večeri i koncerta Apocalyptice ukrcavamo se u bus kojim smo i došle, to je organizovan prevoz iz Novog Sada. Malo smo usput pokisle ali srećne ulazimo u bus. Neko je već na našim sedištima pa mi sedamo na neko drugo mesto, ne znajući da zapravo sedamo ispred dva kretena.
To su ljudi koji su bili isto na koncertu, ali nekog sasvim drugog benda, mi ih ne poznajemo. Već nakon dva minuta sedenja ispred njih počeo je stomak da mi se prevrće od bljuvotina koje su pričali.

U jednom trenutku jedan od njih je postao baš jako neprijatan, u svojim mizoginim komentarima aludirao nešto i na nas dve. Baš me uznemirio, iako ničim nisam pokazala to.
Razmišljala sam kako da rešim situaciju. Treba putovati s njima za vratom narednih sat, sat i po. Ako pitam vođu puta da nas prebaci negde napred, to bi značilo da neko mora ustati da nam ustupi mesto. U busu bi nastalo komešanje, pijani lik bi se možda totalno razjario i možda bih samo situaciju napravila gorom. Šta mogu da uradim? Da se svađam? Ne treba se svađati s pijanim ljudima. Da im odgovorim nešto? Koji smisao? Pa oni i žele samo pažnju. Čak su i tolike kukavice da se ne obraćaju direktno, nego onako, komentarišu kao za sebe, ali dovoljno glasno da budu sigurni da mi čujemo.

Marija kaže da će da spava, ignorisaće ih, a ja onda lepo izvadim slušalice, stavim ih na uši, pustim muziku, malo pojačam taman da ne čujem njihove odbojne pijane glasove, i isključim se. Kao da sam ga gumicom obrisala. I mir.

I tako zapravo ceo život.

Smara me muzika negde, stavim slušalice i pustim svoju.

Smara me taksista, ja stavim slušalice.

Idem u kupovinu i neću da me zaustavljaju promoterke, stavim slušalice.

Glupan iza mene laprda i priča grozote, stavim slušalice.

Muzika kao bedem.

Ako te neko napada samo verbalno, ne moraš da mu pridaješ pažnju, dovoljno je da mu isključiš ton.

Živele slušalice! Živela muzika! Ne samo da je donosilac velike radosti i uživanja, već je jedna savršena ograda koja te brani od svega.

Ubrzo me je muzika smirila, uzela sam telefon da kuckam o ovom neprijatnom iskustvu, taman da ga pretvorim u priču za blog. U busu se svetlo ugasilo, Marija je zadremala, a utihnuli su i smarači iza nas.
Sve je nekako došlo na svoje mesto.

Ne treba kesa

image

Nekada sam u prodavnicama uzimala kese, kad smo M i ja tek počeli da svijamo gnezdo – mislila sam da ću im naći svrhu. Slagala sam ih prvo u jednu kesu u špajzu, pa one lepše u fioku, pa odvajala velike i male. One najobičnije koristila sam za smeće. Kada je kesa u špajzu zamenjena većom, a fioka se napunila, shvatila sam da ne proizvodim toliko smeća koliko dobijam kesa. Taman tad sam dobila od drugara tri reklamne platnene kese (pa još crne!), i rešila da mi jedna od njih uvek bude u torbi. Podsetila sam sebe na moju mamu.
Ona oduvek imala u torbi jedan “novčanik”, koji kad se otvori, iz njega se, poput padobrana, raširi platnena kesa.
Od nje sam dobila prve poduke o čuvanju okoline. Naravno, nije nekakav ekološki fanatik, samo radi onoliko koliko je u njenoj moći. Ne samo što ona sama ne baca smeće okolo, nego je i ljude oko sebe naučila da ne rade to. Uvek sam se pitala kako joj se dâ da ide oko kuće i skuplja smeće koje su drugi ljudi ostavili iza sebe. Papiri od sladoleda, kese, omoti od žvaka… Ne mrzi je, stavi rukavice, izađe napolje i pokupi. Nikada je nisam čula da se ljuti na te ljude (kao što ja umem da se naljutim na bacače smeća), jednostavno uradi to kao da je to najnormalnija stvar na svetu. Sada kad ne može više to da radi, zamoli mene da uradim umesto nje. Ne odustaje :)

Juče sam otišla u prodavnicu, a u rancu mi naravno platnena kesa. Ispred prodavnice na policama voće i povrće. Uzela sam dve banane, dve narandže i upakovani paradajz koji se ne meri. Ušla u prodavnicu držeći sve to u rukama, prilazeći vagi za merenje. Kad sam bila na metar od vage, prodavačica koja je bila tu iskolači oči na mene i prodera se: “A kese?! Gde su kese?! Zašto nisi uzela kese?! KAKAV JE TO NAČIN!”. Ton je bio toliko neprijatan i arogantan da sam odgovorila samo:
“Ja ne koristim kese.”
To sam rekla smireno, kao da je to najnormalnija stvar na svetu.

Ja ne koristim kese.

Pošto u džepu od torbe skoro uvek imam neku od tih svojih platnenih kesa, kao papagaj svaki dan ponavljam: “Ne treba kesa.”
U početku sam se trudila da svima objasnim zašto neću kesu, bukvalno sam se pravdala, a onda sam na fejsu videla stranicu koja se zove jednostavno: Ne treba kesa. Odmah sam prisvojila tu jednostavnu rečenicu, i manula se pravdanja. Samo se osmehnem i izgovorim to.

Ovi iz komšiluka već znaju, ali sa ostalim prodavcima se bukvalno moram ubeđivati.

Često mi kažu: “Ali besplatne su!”

Na to odgovorim: “To mi je nebitno.”

O ljudi moji, govno da vam daju i kažu besplatno je, da li biste ga uzeli?!

Ko je tu lud?

image


“Možda sam i ja nekad ZzZz zavideo”

image

Zavist je za mene jedna vrlo strana emocija, nema baš puno situacija u kojima sam je osetila. Takođe, jednako nejasna mi je zavist i kod drugih ljudi, i dugo mi je trebalo da naučim da je prepoznajem. Naučila sam to tako što su mi prijatelji ukazivali na nju, kako se manifestuje, zbog čega se javlja, ali uvek mi je ostala velika misterija, kao i sujeta.

Kao što rekoh, retke su situacije u kojima sam osetila zavist, ali jedne se osobito dobro sećam.

Dragojla je diplomirala. Bila sam srećna što su joj se ispiti završili i muke studiranja iza nje, jer svi smo sa njom propatili poslednja dva ispita. Narednih nekoliko dana su joj ljudi čestitali, sa puno divljenja pričali o završenom faksu, i ja sam osetila neprijatan ubod nečega.

Zaprepastila me neprijatnost emocije. Šta je dovraga to? Osećala sam se kao da nije fer što je ona završila književnost, a ja eto nisam. Ona nije ništa bolja od mene, mislila sam, čak je možda i površnija u nekim stvarima, a eto sad ispade da je bolja od mene, i ljudi joj se dive. Mislim, čemu se dovraga dive, to je samo književnost, to može završiti svako ko voli da čita, a znam neke koji su je završili a ni sami ne znaju kako, malo sreća malo bezobrazluk.

Iznenađena sopstvenom malodušnošću počela sam da tražim uzroke svoje zavisti. Da, verovala ja ili ne, to je bila zavist, konačno sam je osetila, ni sanjala nisam da je to tako uznemirujuće osećanje. Krenula sam u potragu za korenom problema.

Zašto to nisam osetila kad je Ljubica završila faks? Ona je takođe moja bliska, celoživotna prijateljica. Na njenom diplomskom sam mislila da će mi grudni koš eksplodirati od nekog osećanja ispunjenosti, sreće i ponosa. Mislim da sam u jednom trenutku i zaplakala krišom, od ganuća. Imala sam osećaj, a to sam joj i rekla, kao kad roditelj izvede dete na pravi put, kao da ga je uspešno doveo do tačke kada može da ga porine u život.

Bila sam njen prvi pacijent još u srednjoj školi, iako nismo bile svesne da sam upravo to – pacijent, dok je ona bila dvadesetčetvoročasovna psihološka pomoć. Sa sigurnošću mogu tvrditi sa me je samo njena umešnost sačuvala od samoubistva. Ona je prirodan talenat koji se školovanjem samo nadogradio. Bila sam ponosna na nju zbog više stvari. Napustila je elektrotehniku koju je upisala da udovolji ocu, a način na koji je to uradila jako mi se dopao: tek nakon što je dobila tri desetke i time obezbedila da ne može niko da joj kaže da je napustila faks jer nije bila sposobna za njega, upisala je ono što je stvarno želela – psihologiju. Bila je hrabra, znala je šta želi i išla je mudro ka tome. Osim toga, uz nju sam pročitala svu njenu literaturu za studije, potpuno sam učestovala u njenom školovanju.

Sada znam, obično zavidimo onima sa kojima osećamo da smo slični: u prenesenom smislu – komšijama. Zato zavidan čovek želi da komšiji crkne krava. Komšije su oni ljudi koji nas podsećaju na nas same, koje doživljavamo sličnima sebi, ali imaju nešto što mi nemamo. To može biti nešto banalno i materijalno, poput patika ili automobila, ali i potpuno duhovno, kao što je smirenost, dobrota, plemenitost.

Postojalo je dosta sličnosti između mene i Dragojle, ali jedna je bila specifična. Upisala sam književnost nakon srednje škole, a naredne godine je i ona. Obe smo bile knjiški moljci i gutale knjige otkako znam za sebe i nju, obe smo pisale za svoju dušu, i obe smo bile jednako neambiciozne i sanjari.

Već na kraju prve godine rekla sam roditeljima da ja to ne planiram da studiram, da neću da ih lažem da učim i dajem ispite, kada me studiranje zapravo ne interesuje. Hoću malo vremena da vidim ko sam i šta želim, ionako sam književnost upisala jer me ništa drugo nije zanimalo. Od mene se očekivalo da upišem nešto, a to je bilo najmanje zlo. Dragojla je takodje napustila književnost nakon prve godine. Htela je da radi, da ima svoj novac, da ide na žurke i bude slobodna. Ubrzo je otputovala u Crnu Goru da radi. Kada se vratila izrazila je želju da se vrati na faks, samo smer da promeni. Pošto se bila ispisala s faksa (vrlo ozbiljno je napustila faks, kao i ja), sada je opet polagala prijemni i upisala se ponovo kao da se upisuje prvi put. Svi su mislili da je luda, računajući tu mene, njenu majku i verovatno sve najbliže. Ipak, iako možda nije bila student generacije, i radila je u Izbi jedan deo vremena, dala je svaku godinu u roku.

Za to vreme ja sam upisala višu, pa visoku, pa faks, ispalo sveukupno 5 godina školovanja i doškolavanja, a pri tom nisam studirala ono što sam zaista želela – psihologiju, ili istoriju umetnosti. Lakše mi je bilo da idem utabanom stazom nego da sve prevrnem i krenem za onim što mi zaista miluje dušu.

Dakle, kada sam osetila neprijatnu emociju koju sam prepoznala kao zavist, prvo sam se veoma iznenadila, to je bilo nešto potpuno novo za mene. Bilo je poražavajuće, i ponižavajuće, i nedostojno mene. Osim toga, bilo je iracionalno, toga sam bila svesna, i znala sam da moram da dobro izracionalizujem stvari da to isteram na čistac.

Posle takvih emocija vezanih za jednog prijatelja, kako je moguće da za drugog, sa kojim sa jednako bliska i prošla sito i rešeto, osetim ovo? Zar je moguće, šta sa mnom nije u redu?!

Rekla sam sebi: Dobro, šta sad ti hoćeš? Hoćeš možda TI diplomu s književnosti, jesi li možda TI spremila sve te ispite? Da li ti misliš da si bolja od nje? Zašto to misliš, na osnovu čega? Ako si bolja, zašto se nisi potrudila? Dragojla je, za razliku od tebe, bila hrabra, išla je za onim što ona misli da treba, i bila je vredna, i naravno da zaslužuje svaki uspeh i divljenje. Treba da se ugledaš na nju, od nje treba da učiš kako da ploviš kroz život. Treba da budeš srećna što osobu poput nje imaš u životu.

Nije trebalo mnogo ovakvog razgovora sa sobom – kada sam vratila film, setila se svega kroz šta je prošla, uz to se podsetila koliko sam podrške tokom života ja dobila od nje. Onda sam pomislila na to koliko je hrabra, i koliko je puta uradila stvari o kojima ja mogu samo da sanjam, koliko me čuvala tokom godina i probijala led u svemu.

Napustila me zavist, a nadošao ponos, i zahvalnost, što imam takvog prijatelja.

Nisam joj nikada rekla za tu svoju epizodu. Iako smo delile toliko toga, ovo nisam mogla, bilo me sramota. Tek sada shvatam koliko je to sve ljudski, to nije imalo veze s tim volim li je ili ne. Mogla sam joj reći, možda bi nas to još više zbližilo, možda bi ona nešto slično rekla meni, i to bi se izrodilo u još jedan most koji nas povezuje.

Moraćemo to pretresti, verujem da nikad nije kasno ;)

p.s.

evo linka za one koji žele da malo bolje upoznaju ovu opaku neman

http://www.olicentar.rs/index.php/biblioteka/clanci-iz-medija/165-o-zavisti

image

Agnostik

image

Stojim u redu na kasi u lokalnoj prodavnici, kad ugledam poznat lik kako se osmehuje. Grozničavo razmišljam ko bi to mogao biti. Samo da mi se ne obrati pre nego što se setim ko je.

– Heeej, kako si? – govori ona. – Sećaš li se ti mene?

– Naravno. – pokušavam da zvučim samouvereno, iako nemam pojma. Onda se setim. – Ti si radila poslednji popis stanovništva u mom kraju.

FLEŠBEK
oktobar 2011.

Skidam sa neta primerak papira sa pitanjima iz popisa, i popunjavam ga potpuno, tako da ga popisivačica može samo prepisati, ne moram da ustajem kad ona dođe. M će tad svakako biti budan, daće joj i svoje i moje podatke, ako ne bude znao sve detalje o meni, pogledaće s tog papira. U odeljak za religiju upisujem čitkim slovima: agnostik.

M uzima papire i iščitava ih.

– Šta ti je bre ovo, agnostik? – pita me.

– Pa, agnostici su ljudi koji ne poriču mogućnost postojanja boga, ali s druge strane smatraju da ako ga i ima, mi ga ne možemo spoznati. Reč potiče iz grčkog jezika: a gnosis. Gnosis je saznanje, a a prefiks koji ukazuje na nemogućnost istog. Ne znam jesam li ti baš lepo sad objasnila, ali to je u principu to. Znači mislim da možda postoji neki tamo entitet, sila, štagod, a možda i ne postoji, u principu me se ne tiče jer i ako je ima njenu pravu prirodu ne možemo spoznati.

– Aaa, pa to sam onda i ja. Samo, ne znam da li je to veroispovest.

– Pa nije veroispovest, više kao stav, da naglasiš samo da nisi ni vernik ni ateista. Ti si ono što ateisti preziru čak i više nego vernike ;) Ali imam pravo da to navedem, i to ću uraditi, jer je to prosto istina.

– Misliš da će hteti to da upiše?

– Ima da upiše.

image

Naredno jutro čujem interfon, vrata, tih razgovor da me ne probude. Popisivačica je tu i uredno beleži šta joj M govori. Lenjo se teglim u krevetu neko vreme kad začujem njen malo povišeni glas upitne intonacije.

– Agnostik?

– Agnostik – potvrđuje M malo tišim glasom.

– Agnostik?! – opet će ona, sad još malo glasnije. – Pa šta je to, prvi put čujem za to, to ne postoji!

Već sam na nogama kod te reči, i izlećem iz sobe kao furija, u pidžami, čupava i neumivena, i govorim gromoglasno još sa vrata, kao da upravo saopštavam jednu od deset božijih zapovesti:

– Postoji, postoji! Ako mi ne veruješ, pročitaću ti definiciju iz Klajnovog rečnika ili Rečnika Matice srpske.

Odmah krećem ka polici s knjigama. Gledaju me pomalo začuđeno.
– Evo, vidi, lepo piše: agnostik je… – čitam definiciju.
Devojka upisuje za nju novu reč.
– Eto, svakog dana nešto novo naučiš – kaže uz širok osmeh.

SADAŠNJOST

prodavnica

– A ti ono beše imaš završen fakultet, radiš li, ima li ikakvih novosti? – ispituje me.

Odgovaram što površnije mogu.

– E, a ona tvoja drugarica, ne mogu joj se setiti imena, kako je ona?

Razmišljam ko nam je zajednički prijatelj, koga sam joj mogla spominjati, i zašto bi me pitala za tu osobu. Glava prazna k’o olizan tanjir, pojma nemam za koga me pita.

– Ma znaš, momak joj je s Naselja, radila u apoteci…

– Pa jedino možda Jana, ali odakle ti znaš Janu?

DRUGI FLEŠBEK
oktobar 2011.

kod Jane

– E, bila i nama popisivačica – priča Jana onim svojim veselim glasom – Kad me pitala za veroispovest ja joj rekoh: “Agnostik.”
“Hej,” kaže popisivačica, “imala sam još jednog agnostika u ovoj ulici!”
“Je l’ u broju tom i tom možda?”, pita Jana.
Jako se iznenadila: “Kako znaš?!”
“A, pa to je Iv, moja prijateljica.”
“Jao jeste, ahahaha, ne mogu da verujem!” :D

Tako nas je drugarica popisivačica zapamtila kao agnostike iz komšiluka.

image

Pismo od Jane

image

Da l’ od vrućine il čega, izgleda da mi je fitilj danas kraći no obično. Tokom jednog spontanog sporednog razgovora M me je uspeo sasvim fino iznervirati, nakon toga on je naravno zaspao, a ja ostala da se nerviram. Pomislila sam da mu napišem pismo, umesto da se raspravljam sa njim. Pismo ne bi izazivalo defanzivne reakcije, ako bi bilo dobro sročeno možda bi pogodilo cilj. Ne znam ni otkud mi ta ideja, valjda mi dosadilo da oboje govorimo u isto vreme i umesto razgovora vodimo monologe, braneći se.

Prisetila sam se kako sam u srednjoj školi pisala svom tadašnjem momku pisma. Umesto da se svađam i raspravljam, ja mu lepo napišem sve što me muči (al onako, bez namere da njega isprovociram, samo mi je bio cilj da me razume), pa mu “pošaljem” po nekom od zajedničkih prijatelja, ili mu ostavim u kafiću gde smo oboje dolazili (konobar mu preda – živeli konobari!). Onda on to može da pročita nekoliko puta ako treba i da na miru razmisli o pročitanom pre nego što mi se javi.

Čak sam i M-u na početku pisala neka pisma, eno ih u stanu kod njegovih, nadam se da ih se niko nikada neće dokopati, ubila bi me sramota. Malo je besmisleno pisati nekom s kim živiš, zar ne? Ili nije? Ležim i dvoumim se neko vreme, a nervoza raste. Rešim da odem do prodavnice: em ću da kupim šta treba za ručak, biću korisna i skuvaću nešto, em ću proluftirati glavu.

Na povrtaku iz prodavnice zastanem kraj sandučeta i otvorim ga, ne očekujući ništa osim reklama (računi već svi pristigli). Među papirima koverta, adresirana na mene. Na poleđini piše da mi šalje Jana, puno ime i prezime, adresa. Marka i pečat. Reko’ Šta je ovo, što marka i pečat, minut hoda od nje do mene – što nije samo ubacila u sanduče?

Ma garant je nešto iz Herbalajfa, pošto je ona nekad mene učlanila, pa možda stigao neki papir koji mi je htela dostaviti, al opet, što pečat i marka, mogla mi je jednostavno dati, ubaciti u prolazu.

Gledam kovertu u liftu, okrećem je prema svetlosti da vidim vidi li se sadržaj – ne vidi se. Dok sam stigla gore već sam izgorela od radoznalosti. Pažljivo je otvorim da ne oštetim unutrašnjost, a u žutoj koverti, žuti papir, A4, ispisan rukom. Obe strane. Bokte! Stojim tako u kuhinji i čitam to pismo, i ne mogu da se ne osmehujem.

Jana piše kako se nekad dopisivala sa sadašnjim mužem dok je bio u vojsci, i kako je željno iščekivala pisma, piše tako lepo da zamišljam njega u vojsci u Podgorici kako nosi sa sobom papir i olovku jer nigde u gradu nije uspeo da nađe internet da joj pošalje mejl (počeci internet ere), a zamišljam i nju kako grozničavo silazi tri puta dnevno do sandučeta da proveri ima li pisma.

Sa Janom mi ovih dana telepatija opasno radi. Danas sam se setila pisanja braći u vojsci, i kako su me zezali da mi pisma liče na crne hronike. Pošto sam bila peti ili šesti osnovne, i nikad do tad nisam pisala pisma, niti me je ko podučavao kako se pisma pišu, pisala sam ono što sam mislila da bi ih moglo zanimati, ili šta se dešava u selu. Tako se u jednom pismu moglo naći i obaveštenje da se neko ubio, obesio, sve sa deteljima koje sam čula od starijih, ali i opis kako je mačka povukla stolnjak, srušila sve sa stola i prosula kafu po nameštaju i tepihu.

Mislila sam i o tome kako želim da nabavim onu tablu od plute za zid, da mogu da držim razglednice koje mi šalju dragi ljudi (jer mi smo staromodni pomalo, i dalje šaljemo razglednice), i kako bih je držala u kuhinji, najtoplijem mestu u kući.

Da imam tablu od plute sad bih priheftala i to Janino pismo, da mi stoji na zidu poput velikog žutog leptira.

Da me greje poput sunca :)

Susreti

200_s

Vozimo se Ćimili i ja u pravcu grada, pošle smo na kafu i da se promuvamo malo. Ćimili se ustvari zove Milica, ali je nekolicina prijatelja  još od osnovne škole tako od milja zove. Ne znam ni ko joj je to ime nadenuo, nisam je ni pitala šta misli o njemu, ali što se mene tiče, kad kažem Ćimili, to je kao da prizovem sve te godine poznanstva koje su ostale za nama. Njen nadimak je kao neka mala oda prošlosti.

Sedim standardno na mestu suvozača. Pričam joj kako nikad nisam imala hrabrosti da sednem sama u auto i vozim, iako sam davno položila. Milica vozi svakodnevno još od srednje škole.

Kaže ona: “Znaš ko je mene naučio da vozim?”

“Ko?”

“Maja!

Vozale smo se tako svakog dana i večeri jednog leta. Vozile smo prvo onog njenog žutog fiću, ako ga se sećaš, a jedan dan smo uzele kola od moje mame. Kada smo se dovezle do njene kuće, izašla je iz auta i rekla da se kući vratim sama. Odbijala sam i molila je da sedne sa mnom u auto, ali nije htela. Rekla je: “Milice, ti to možeš, svaki dan se voziš sa mnom, samo ti polako, vidiš da ni saobraćaja sad nema, stići ćeš kući bez problema.” I tako se Ćimili zaputila kući, probila led, i stvarno stigla bez problema. Maja ju je bukvalno porinula u svet vožnje.

Volim tako jednom nedeljno da sa Milicom odem negde napolje, prošetamo, provozamo se bajsovima ili kolima, i svratimo u neku baštu: ja popijem kafu, a ona uzme nešto slatko, toplu čokoladu, kolu ili neki drugi sok. Ćimili na kafu ide ali kafu ne pije nikad.

Usput razmenimo novosti i iščudimo se društvu i pojedincima, ponekad se prisetimo školskih dana i prošlosti, spomenemo zajedničke prijatelje, ali češće se držimo sadašnjosti. Njen je limit oko sat i po, nakon toga primetim da se malo uzvrpolji i da bi išla kući. Takav joj je i deda bio, kaže njena mama. Ipak, tih sat i po su mi velika pauza i rasterećenje, Milica jednostavno ne ume da me ugnjavi kao većina ljudi.

I tako, sedimo u bašti kafea u glavnoj šetačkoj ulici, bašta ko bašta, kafa ko kafa, prolaznici ko prolaznici. Ništa specijalno. Nema predznaka da će nešto interesantno da se desi.

“Je l’ ti gledaš prolaznike nekad, tako dok sediš dokona?”, pita Ćimili.

“Ne, baš retko, ti?”

“Ja uvek, i baš uživam u tom. A što ti ne gledaš?”

“Pa zapravo gledam ponekad. Gledam kad otputujem negde. U Parizu uvek gledam, raznoliki su mi ljudi, prosjaci, manekenke, rok zvezde, arapkinje kojima samo oči vire iz velova, nafurani tinejdžeri, elegantne dame, gde god da pogledaš, pogled ti se za nešto zakači. Kod nas… Pa, nisu mi ljudi tako interesantni jer ne izgledaju toliko živopisno, nekako smo uniformisani.
Osim toga, nemam ni neku želju da sretnem poznate ljude da se sa njima isćaskam. Nit mi se priča o sebi, nit mi se glumi da me drugi ljudi preterano zanimaju. Sreća što postoji fejs, svašta već znaju pa zapitkuju smislene stvari.”

Onda se podstaknuta tim razgovorom zapiljim malo u ljude koji promiču okolo. Pokušavam da nađem nešto interesantno u njima.

Ubrzo mi se učini neko poznat, pogledah bolje – moja školska drugarica, osam godina smo sedele zajedno u klupi, pola osnovne i celu srednju. Ona, muž i devojčice. Eh, pa znate koja je to, ona s početka priče, što je Milicu naučila da vozi.

“Majo! Majo!”

Okrenula se i ugledala me. Momentalno su joj noge krenule ka meni, a ja skočih sa stolice.
Stojimo par trenutaka na ivici bašte i gledamo se.

“Ivana, Ivana”, ponavlja moje ime u neverici. Zagrlimo se. Oči su joj velike kao da pogledom pokušava celu da me obuhvati. Vidim da su pune suza, a ni mojima nije baš svejedno. Odmakne se pa me opet pogleda: “Kaži nešto, da ti čujem glas! Na fejsu te i vidim, ali nisam ti čula glas bar deset godina!”

“Zar je već toliko prošlo!”, ispalih kliše kao iz topa (iako su eoni prošli, toliko se toga izdešavalo, čitav jedan život).

“Čekaj da kažem mužu da ću sesti s vama, nek pripazi decu.”

Razgovor poteče lako, bez zastoja, zapitah se u trenutku da li ćemo uspeti sve da kažemo što smo započele. Slušala sam je i uživala u boji njenog glasa, u onom smirenom tonu, dobro poznatoj melodičnosti. Posmatrala sam je, bila je toliko ista, možda malo lepša. Na čelu ima tanušnu boricu, setih se svoje prve bore i koliko me nervira taj mali znak starenja. Obraduje me ta bezazlena sličnost. To je jedino što bi moglo odati njene godine, u svemu ostalom je nepromenjena.
Jedan naš prijatelj Poljak je primetio da se kod Srba svaki razgovor na kraju završi pričom o hrani. Mi nismo bile izuzetak.

Ha, Maja i hrana, pomislih, ko bi rekao da ću sa njom nekada ja pričati o hrani!

Od nje sam prvi put čula za reč dijeta, još u osnovnoj školi. Mislim da smo bile prvi razred srednje kad je krenula na svoju prvu dijetu, odnosno specijalni režim ishrane. Nju je interesovala ta tema još od ulaska u pubertet – mislila je da treba malo da smrša. Ustvari je bila malo jača, vrlo slična njenoj majci, lepa jedra devojka, ali ne manekenski tip kome je možda težila. U vreme kad smo mi ostali jeli usput u trčanju između druženja, preskakali obroke jer smo umesto užine kupovali cigare, bili nehotice više gladni nego siti jer nam je hrana bila poslednja briga, ona je brojala kalorije i čitala o vrednostima namirnica. I evo je sad, izgleda zdravo i vitko, priča mi prilično zanimljive stvari o ishrani, zapitkujem je kao neuka devojčica. Završila je neku biohemiju, usmerila je svoju ljubav na pravu stranu.

Razmišljam kako imam toliko toga da joj kažem. Pre svega da joj zahvalim što je bila uz mene tokom nekoliko godina mog vrlo mučnog odrastanja, što je gubila vreme učeći me matematiku i hemiju, i što se trošila pokušavajući da me urazumi, da načini od mene biće kojim vlada razum a ne pomahnitale emocije. Uvek sam se divila njenoj racionalnosti, mudrosti, adekvatnom ponašanju u svakoj situaciji. Ja sam bila neprilagođena, a ona moj super socijalizovani anđeo čuvar.

Mislim, najozbiljnije, da srednju školu ne bih završila da nije bilo njenog strpljenja i upornosti. Imala je neverovatan dar da prenese svaku vrstu znanja. Uvek sam mislila da je gubitak za čovečanstvo to što ona nije otišla u neke učitelje ili profesore.

Puno smo vremena provodile razgovarajući. Jednom mi je rekla:

“Znaš, moraš da učiš. Nije stvar u tome da treba učiti da bi bio odličan. Bitno je naravno imati dobre ocene da bi upisao nešto što voliš (tad smo mislili da ljudi upisuju samo ono što vole). Postoji nešto bitnije: znanje ti daje određenu sigurnost. U životu može da ti se desi svašta – da izgubiš sve što si stekao, da izgubiš sve koji su ti dragi i koje voliš, ali tvoje znanje ti uvek ostaje. Znanje je ono što ti niko na svetu ne može oduzeti. Bilo šta da ti se desi, bilo gde da te život baci, tvoje znanje će biti sa tobom i imaće svoju vrednost.”

Nikada nisam zaboravila tih nekoliko rečenica koje su me zaprepastile. Nikada nisam o tome razmišljala na taj način. Nisam ih istinski shvatila, ali sam ih zapamtila zato što su za mene bile revolucionarne, niko koga sam ja poznavala nije razmišljao tako, ili bar nije to tako naglas jasno i jednostavno izrekao.

Tek kad sam prešla tridesetu shvatila sam o čemu je govorila. Kako poražavajuće, kasnim u razvoju skoro 15 godina, ono što ja spoznajem u tridesetoj ona je znala već sa 15.

Bilo je nešto u Maji, neke starmale mudrosti, uvek. U šali smo je zvale mama: osim što je bila mudra i promišljena, bila je i izuzetno brižna. Znala sam da će biti dobra majka. Sada kada sam videla kako komunicira sa decom, znala sam da sam bila u pravu. I dalje je strpljiva, razložna, otvorena, smirena. Blago njenoj deci s njom.

Kakvo je osveženje sresti nekog ko je toliko poznat i blizak – iako je prošlo toliko vremena, ne moraš puno da pričaš, da objašnjavaš sebe. Našla sam opet dosta sličnosti u stavovima, kao da se nismo ni razdvajale.

Podsetila sam se ponovo onog što često pomislim i kažem: zaista sam blagoslovena prijateljima, uvek sam i bila, pojma nemam čime sam ih zaslužila.

fingers-friends-happy-hug-smile-Favim.com-111528_large

Dva prazna kreveta

hodnik

Čim smo buraz i ja stigli u hodnik na koronarnom odeljenju primetih da je nešto drugačije nego prethodni dan. Staklena vrata koja gledaju u sobu gde su pacijenti na intenzivnoj bila su drugačija. Kao da to nisu ta ista vrata kroz koja smo juče znatiželjno provirivali u nadi da ćemo ugledati mamu.

Prošli put kad smo bili tu samo jedna osoba se kroz njih mogla videti, nismo odmah shvatili da je baš ta osoba naša mama. Bilo ju je teško prepoznati iz tog ugla, sa maskom za kiseonik preko nosa i usta, ali kada je okrenula glavu na stranu bilo je jasno da su to njene istaknute jagodice i njen čuperak kose žut od duvana.

I taj prvi dan čekali smo podosta da nam se neko od lekara ili sestara obrati, pa smo dosta vremena proveli u hodniku zureći kroz staklo. Kraj nje je stajala sprava koja je pokazivala krvni pritisak i još neke stvari. Otkucaji srca u minuti su bili najkrupniji na ekranu, gledali smo kao hipnotisani u te brojeve koji se smenjuju: 78, 80, 82, 78, 80, 78, 82… U jednom trenu mama se probudila, nekako nas spazila, i mi joj mahnusmo, sve sa skakutanjem i kreveljenjem. Broj otkucaja se u trenu pomeri na 92, znali smo da je srećna što nas vidi.

Danas su vrata izlepljena nekakvom neprovidnom folijom, ali nakon dužeg čekanja počeli smo da virkamo kroz loše zalepljene rubove u nadi da ćemo ipak videti mamu. Ugledah prazan krevet. Odvojih glavu od stakla i povukoh se instinktivno unazad. Onda opet približih glavu staklu. Definitivno prazan krevet. Preseklo me preko stomaka, kao da mi je neko istisnuo sav vazduh. Osetih bubnjanje u ušima i tenziju kako me preplavljuje. Gde je?

Flešbek

Brat, baba i ja ulazimo u hodnik bolničke zgrade gde je ležao deda. Deda je danima u bolnici, pre toga je bio kod kuće ali u vrlo lošem stanju, i već sam se na neki način bila navikla na činjenicu da je teško bolestan. Odlazila sam kući vikendom. Burazer me je nazvao u sred nedelje i rekao mi: “Deda već nekoliko dana pita za tebe i govori “samo da mi je Ivanu videti“. Mislim da treba da dođeš”. Znala sam da misli da treba da dođem da se oprostim sa dedom, da je kraj vrlo blizu.

Bolnički hodnik, baba, brat i ja. Dolazimo do dedine sobe. Njegov krevet prazan. Mislimo da su ga prebacili u drugu sobu. Prošetamo hodnikom, zavirimo u druge sobe, nema ga. Nikako neka sestra da se pojavi. Motamo se po hodniku. Kad sestra naiđe i konačno pita šta tražimo, pitamo je za dedu, gde je prebačen.

“Deda Nikola iz sobe te i te?” pita ona.

“Da.”

“A pa on je umro pre možda pola sata.”, kaže odsutnim tonom kao da mi pitamo za hleb u pekari a ona nam saopštava da je rasprodat.

Baba posrće i naslanja se na zid, brat se brzinom svetlosti stvara kraj nje i pridržava je da ne padne, ja stojim kao smrznuta, u neverici.

Zakasnila sam.

Nisam se oprostila.

Dedina žarka želja da me vidi nije uslišena.

Zašto smo toliko odugovlačili polazak u bolnicu?

Dugo me je bolelo to što se nisam oprostila sa dedom, sanjala sam ga mesecima posle tog dana, razgovarali smo, u svim snovima je bio baš onakav kakvog ga pamtim. Sanjam ga recimo na kapiji, svitanje je, ima pušku o ramenu, pošao je u lov. Maše mi. Znam da kad ode neće se vratiti.

Vraćam se u sadašnjost. Zašto dođavola ne izađe neko koga mogu da pitam?! Počeh hodati hodnikom gore-dole. Strepnja mi je isušila usta i ne da mi da dišem. Pokucah na vrata po drugi put i provirih: “Zauzeti smo”, poviče sestra pre nego što sam uspela i da zaustim bilo šta, “ne ulazite, molim vas!” Zatvorih vrata. Teskoba raste, hodam i komentarišem nenormalan broj nalepnica “zabranjeno pušenje”, a potpuno odsustvo bilo kakve klupe. Sad čekamo već četrdesetak minuta, bol u nozi se pojačao, ne znam da li mi je gore kad stojim ili koračam.
Izlazi sestra, konačno. Pitamo je za mamu.

“A, pa nije ona više ovde, ne znam kako vam nisu javili, prebačena je na postkoronarno, nije više u životnoj opasnosti.”

Bože, kako je lepa i prijatna i divna ova medicinska sestra! Tačno bih je izljubila kao da mi je rod najrođeniji :) Skače mi se od sreće, čim čusmo gde se nalazi to odeljenje, hitrim korakom krenusmo ka mami. U to nailazi i tata i delimo s njim radosnu vest. Dok hodamo svi zajedno ka drugoj bolničkoj zgradi osećam da noga boli i dalje, ali je bol nekako dalek, kao u drugoj dimenziji, nema nikakve veze sa mnom.

Kad ugledam mamu kako se osmehuje sve me u trenutku prođe.

%d bloggers like this: