Iv Sovica

Tag: brat

Bolje da ljulja

image

Sedimo u dvorištu staračkog doma, izašle smo da uhvatimo malo blagog jesenjeg dana. Baba sedi u kolicima, licem okrenuta ka suncu, a ja na klupici nasuprot njoj. Pod guzicu sam stavila njen džemper, na njeno insistiranje, da se ne pre’ladim. Buraz je doneo kafu s automata u prizemlju i dao joj cigaretu. Ostala je bez svojih, pa smo poslale njega do prodavnice i apoteke, a mi ostale malo nasamo. Ponela sam joj album sa tek izrađenim slikama, čim je dovršila kafu uzela ga je u ruke. I kod kuće je sakupljala slike, gledala ih često, izgleda da sam od nje pokupila sklonost ka skladištenju uspomena.

Smeje se gledajući sebe na fotografijama: izabrala sam da izradim one na kojima se osmehuje, gde je u bojama koje joj lepo stoje.

“Al sam zinula na ovoj slici, ko krava!” Smeje se sama sebi i svom seljačkom komentaru, sve dok joj suze od smeha ne poteku. Na toj slici gde je “zinula kao krava” zapravo se kida od smeha, usta joj jesu otvorena, ali izgleda mladoliko i lepo, a i frizura je sveže nameštena, znam da joj je to izuzetno važno – da ima frizuru. Znam da joj se slika ustvari dopada.

“Ko bi rekao da ovâ ima osamdeset i kusur godina”, govori za sebe na slici gde puši cigaru s vrlo važnim stavom, kao da je glavni baja.

Prevrće strane: “Je li ovo Nenad?”

“Nije baba, to sam ja.”
Nenad inače ima duplo više kila nego ja, užasnuta sam činjenicom da nas je pobrkala. Neverovatno, ne razlikuje mene i Nenada, kao: ne vidi, a na slikama gde je ona vidi i modricu na ruci od vađenja krvi :)

Marka hvali, kaže: “Uh baš je dobar, pravi momak, dobro si izabrala!”

Vidi moju drugaricu na nekoj slici pa pita: “Ovo si ti?”

“To je Bojana, baba! Ona ima tamnu kosu, ti kao da ne vidiš da sam ja plava, nisam smeđa već nekoliko godina!”

Onda se na trenutak zamisli pa me upita iznenada: “A Marko voli plavuše?”

“Pa ne baš.”

“A nemoj onda…”

“Ma, ne, hoću da kažem – nije mu bitna boja kose…”

“Pa šta mu je bitno?”

“Bitno mu je da nisam jako mršava i da imam sve zube.” (misleći na lep osmeh) :D

“A, pa i deda je voleo da je žena jaka, dobra, što ono kažu – da vâlja a ne da žulja.”

“Misliš, da ljulja, a ne da žulja?”

“Da, to, pa svaki muškarac to voli!” :)

U to naiđe jedna od sestara, žena koja je radila do pre nekog vremena na babinom spratu, ali je prebačena u skroz drugu zgradu. Ona srdačno izljubi babu. Pomislih kako je to žena koja verovatno voli svoj posao, voli ljude, blago onima oko nje. Razmeniše koju reč na brzaka, nekoliko lascivnih pošalica i rastaše u kikotanju i veselju. “Al je to dobra žena!”, komentariše baba.

Naglas se priseća kako ju je ona terala da jede kad je bila bolesna:
“Sve mi sitno seckala kao za malo dijete.”

Draga mi je ta babina kombinacija ekavice i ijekavice, neku reč ovako neku onako, to su ostaci Bosne, koje ni sve decenije Vojvodine nisu mogle izbrisati.

“Sedne kraj mene, pa me hrani, zalogaj po zalogaj, kaže, neće ustati dok ja sve ne pojedem, i ja šta ću, žvaćem i gutam, a ne ideee… Jela sam radi nje, iako nijesam imala apetita ama ni malo.”

“Ha! To ti se vraća za sve ono što si me prutom terala da jedem kad sam bila mala”, našalih se.

Nas dve smo stalno ratovale oko hrane, to nam je bio glavni izvor sukoba kad sam išla u zabavište i u niže razrede osnovne. Bila sam mršava i interesovalo me sve osim hrane, a babu nije interesovalo što nisam gladna i što mi se ništa ne jede. Vrbov prut je radio po potrebi, najčešće samo kao pretnja.

Odmahuje glavom: “Pa morala sam, da ne ostaneš kržljava. Da si ostala kržljava ne bi te Marko hteo, ipak i on voli masnije.”

Dva prazna kreveta

hodnik

Čim smo buraz i ja stigli u hodnik na koronarnom odeljenju primetih da je nešto drugačije nego prethodni dan. Staklena vrata koja gledaju u sobu gde su pacijenti na intenzivnoj bila su drugačija. Kao da to nisu ta ista vrata kroz koja smo juče znatiželjno provirivali u nadi da ćemo ugledati mamu.

Prošli put kad smo bili tu samo jedna osoba se kroz njih mogla videti, nismo odmah shvatili da je baš ta osoba naša mama. Bilo ju je teško prepoznati iz tog ugla, sa maskom za kiseonik preko nosa i usta, ali kada je okrenula glavu na stranu bilo je jasno da su to njene istaknute jagodice i njen čuperak kose žut od duvana.

I taj prvi dan čekali smo podosta da nam se neko od lekara ili sestara obrati, pa smo dosta vremena proveli u hodniku zureći kroz staklo. Kraj nje je stajala sprava koja je pokazivala krvni pritisak i još neke stvari. Otkucaji srca u minuti su bili najkrupniji na ekranu, gledali smo kao hipnotisani u te brojeve koji se smenjuju: 78, 80, 82, 78, 80, 78, 82… U jednom trenu mama se probudila, nekako nas spazila, i mi joj mahnusmo, sve sa skakutanjem i kreveljenjem. Broj otkucaja se u trenu pomeri na 92, znali smo da je srećna što nas vidi.

Danas su vrata izlepljena nekakvom neprovidnom folijom, ali nakon dužeg čekanja počeli smo da virkamo kroz loše zalepljene rubove u nadi da ćemo ipak videti mamu. Ugledah prazan krevet. Odvojih glavu od stakla i povukoh se instinktivno unazad. Onda opet približih glavu staklu. Definitivno prazan krevet. Preseklo me preko stomaka, kao da mi je neko istisnuo sav vazduh. Osetih bubnjanje u ušima i tenziju kako me preplavljuje. Gde je?

Flešbek

Brat, baba i ja ulazimo u hodnik bolničke zgrade gde je ležao deda. Deda je danima u bolnici, pre toga je bio kod kuće ali u vrlo lošem stanju, i već sam se na neki način bila navikla na činjenicu da je teško bolestan. Odlazila sam kući vikendom. Burazer me je nazvao u sred nedelje i rekao mi: “Deda već nekoliko dana pita za tebe i govori “samo da mi je Ivanu videti“. Mislim da treba da dođeš”. Znala sam da misli da treba da dođem da se oprostim sa dedom, da je kraj vrlo blizu.

Bolnički hodnik, baba, brat i ja. Dolazimo do dedine sobe. Njegov krevet prazan. Mislimo da su ga prebacili u drugu sobu. Prošetamo hodnikom, zavirimo u druge sobe, nema ga. Nikako neka sestra da se pojavi. Motamo se po hodniku. Kad sestra naiđe i konačno pita šta tražimo, pitamo je za dedu, gde je prebačen.

“Deda Nikola iz sobe te i te?” pita ona.

“Da.”

“A pa on je umro pre možda pola sata.”, kaže odsutnim tonom kao da mi pitamo za hleb u pekari a ona nam saopštava da je rasprodat.

Baba posrće i naslanja se na zid, brat se brzinom svetlosti stvara kraj nje i pridržava je da ne padne, ja stojim kao smrznuta, u neverici.

Zakasnila sam.

Nisam se oprostila.

Dedina žarka želja da me vidi nije uslišena.

Zašto smo toliko odugovlačili polazak u bolnicu?

Dugo me je bolelo to što se nisam oprostila sa dedom, sanjala sam ga mesecima posle tog dana, razgovarali smo, u svim snovima je bio baš onakav kakvog ga pamtim. Sanjam ga recimo na kapiji, svitanje je, ima pušku o ramenu, pošao je u lov. Maše mi. Znam da kad ode neće se vratiti.

Vraćam se u sadašnjost. Zašto dođavola ne izađe neko koga mogu da pitam?! Počeh hodati hodnikom gore-dole. Strepnja mi je isušila usta i ne da mi da dišem. Pokucah na vrata po drugi put i provirih: “Zauzeti smo”, poviče sestra pre nego što sam uspela i da zaustim bilo šta, “ne ulazite, molim vas!” Zatvorih vrata. Teskoba raste, hodam i komentarišem nenormalan broj nalepnica “zabranjeno pušenje”, a potpuno odsustvo bilo kakve klupe. Sad čekamo već četrdesetak minuta, bol u nozi se pojačao, ne znam da li mi je gore kad stojim ili koračam.
Izlazi sestra, konačno. Pitamo je za mamu.

“A, pa nije ona više ovde, ne znam kako vam nisu javili, prebačena je na postkoronarno, nije više u životnoj opasnosti.”

Bože, kako je lepa i prijatna i divna ova medicinska sestra! Tačno bih je izljubila kao da mi je rod najrođeniji :) Skače mi se od sreće, čim čusmo gde se nalazi to odeljenje, hitrim korakom krenusmo ka mami. U to nailazi i tata i delimo s njim radosnu vest. Dok hodamo svi zajedno ka drugoj bolničkoj zgradi osećam da noga boli i dalje, ali je bol nekako dalek, kao u drugoj dimenziji, nema nikakve veze sa mnom.

Kad ugledam mamu kako se osmehuje sve me u trenutku prođe.

%d bloggers like this: