Iv Sovica

Tag: deda

Zapalili štalu da ugreju kravu

Kada su ostavljeni babi i dedi na brigu i čuvanje, moja dva brata su bili bebe od tek nekoliko meseci. Roditelje je čekao arbajt u Nemačkoj, tu za bebe nije bilo mesta. Baba je bila presrećna, imala je tada tek četrdeset tri godine, to joj je bilo kao drugo materinstvo. Ovo je bilo idealno rešenje, jedan veliki magarac koji se odavno otrgao kontroli otišao je u beli svet, a umesto njega dobila je dva slatka mala nejaka stvora da se o njima brine. Kao da joj se ispunila neostvarena želja da ima još dece.

Baba i deda su puno radili, ali kažu da im nije teško padalo i da su uvek imali vremena za decu. Međutim, nije baš sve uvek bilo tako idealno.

*   *   *

Iako je 21. vek, i živimo u sred Evrope, u mom rodnom selu još uvek svaki dan prođe stampedo krava dvaput dnevno.

Poprilična atrakcija za sve strance.

photoIdu u rano jutro, slivaju se ulicama poput rečica dok ne dostignu kritičnu masu tu negde kod moje kuće, skoro na izlazu iz sela. Tada liče na podivljali talas koji ne mogu ukrotiti psi čuvari niti ljudi koji izađu ispred svojih kuća u pokušaju da zaštite travnjake i mladice voća ili ukrasnog drveća. Sve to prati tutnjanje mnoštva nogu, mukanje iz mnogo grla, lajanje pasa, i psovanje čobana. Tako isto i uveče, kada se vraćaju kući.

Ako je leto i zemlja suva, dok one protrčavaju digne se oblak prašne koji se nadvije nad kućama. Još je gore ako padne kiša, tada njihovi papci izrovare zemlju i nanesu je na asfaltirani put, pa se moj kraj preobrati u jednu veliku kaljugu. O nagaznim minama koje ispuštaju dok hodaju da ne govorim. Uzalud se meštani hvale činjenicom da su im ama baš sve ulice u selu asfaltirane, ponekad se asfalt jedva razaznaje od blata.

Ne može čovek ni da se ljuti na krave, kad ih vidi onako blatnjave i umorne kako se tužnih očiju vuku ka kući. Interesantna stvar je da svaka od njih zna svoj put kući, pa se reka krava osipa kako napreduje dalje ka selu, jer svaka krava samo skrene u svoje dvorište kada do njega dođe. Ljudi koji imaju krave ne dočekuju ih ispred kuće, samo otvore širom kapiju u vreme kad se one vraćaju.

Elem, sedamdesetih, kada su bebe stigle, najprirodnija stvar je bila da se jednoglasno odluči da se kupi jedna krava. Hteli su da u kući uvek ima mleka, s obzirom da imaju malu decu. Krava je tokom zelenog dela godine verovatno svakodnevno išla na ispašu sa ostalim seoskim kravama, a tokom zime kulirala u štali. Štala je bila opasana uvezanim snopovima suvih kukurznih stabljika, takozvanom ku’ruzovinom (kukuruz – ku’ruz).image

*   *   *

Kada su braća imala 4 godine, zima je bila hladnija malo nego ova sad što je, sneg je bio pao, ali se nije otapao. Baba je bila na poslu, a deda je čuvao decu. Dobro ih je obukao, umotao u šalove i kape i pustio na sneg u dvorište. Zašto ih nije nadgledao, ne znam.

Kao što rekoh krava je bila u štali, i braća su to znala. Kao što svi znamo, štale se obično ne greju, a tamo gde nema grejanja, mora da je hladno. Jadna krava, nema ni kapu ni šal ni rukavice, a i noge su joj gole. Trebalo bi je ugrejati. Jedan je dobio ideju, drugi se odšunjao u letnju kuhinju. Vratio se ponosan što je našao šibice. braća3Videli su puno puta kako se loži vatra, najmanji problem je bio upaliti jednu. Čučnuli su i krenuli da pale kukuruzovinu. Kad je vatrica počela da se razbuktava i toplina širi, bili su presrećni, uspeli su!

U trenutku kad je deda izašao iz kuće vatra je već buktala. Potrčao je ka crevu za vodu koje je zakačeno za dvorišnu česmu, ali u njemu se smrzla preostala voda i bilo je beskorisno. Počeo je da doziva u pomoć. Pritekao je prvi komšija, Straja, sa kojim tad baba i deda “nisu govorili”. Doleteo je i doneo svoje crevo i natakao ga na česmu, voda je potekla. Za to vreme je deda nekakvom metalnom šipkom odvajao kukuruzovinu od zidova štale i rušio je na sneg pored. Uspeli su da zaustave širenje vatre i koliko toliko saniraju posledice.

Sva sreća da pokojni Straja nije bio u fazonu: da komšiji crkne krava.

*   *   *

Iako je preživela grejanje, kada sam ja bila mala krave već odavno više nije bilo. Umesto nje imali smo kozu, zvala se Brena :)

Ali je ostao čuveni vic:

– Komšija je l’ ti puši krava?

– Ne.

– E, onda ti gori štala!

O mom dedi, jednom neobičnom običnom čoveku

Pročitala sam upravo tekst o patrijarhu Pavlu i parčetu gume koje je iskoristio za krpljenje djona svojih cipela, tako me nešto raznežio, podsetio me jako na mog pokojnog dedu.

Deda naslikan mojom rukom davno davno, temperom na listu bloka broj 5, gledajući jednu njegovu sliku

Deda naslikan mojom rukom davno davno, temperom na listu bloka broj 5, gledajući jednu njegovu sliku

Deda je bio interesantno skroman čovek. Potpuno lišen sujete generalno, nije imao mnogo zanimacije oko toga kako izgleda, niti šta nosi na sebi. Većinu godine provodio je u nekakvoj potkošulji bez rukava – ako je u bašti, na njivi, ili u drugom dvorištu, a ako je medj ljudima navukao bi na sebe kakvu god košulju, nije mario.

Pamtim ga u toj potkošulji, uvek nekako obešenoj na njegovom mršavom žilavom telu, zelenim orondjalim lovačkim pantalonama, i nekim prastarim od nošenja izobličenim cipelama nalik vojničkim čizmama. Od aprila do oktobra bio je u toj nošnji, kože tamne i crvenkaste od sunca kao da je indijanac.

Volela sam dedu zaista. Volela sam kad me probudi jednoličan zvuk otkivanja kose, kad izadjem napolje i vidim dedu kako leži pomalo podbočen na travi i deluje tako skoncentrisano i smireno dok otkiva tu kosu, da izgleda kao da je to najvažniji posao na svetu.

Volela sam da gledam kako kalemi voćke, kako zaseca granu jabuke ispred naše kuće i na nju pažljivo postavlja odsečenu grančicu kruške, mesto spoja premazuje nekakvom smolom ili mašću i potom sve to pričvršćuje gumom, obmotavajući je okolo i naposletku vezujući. Za mene, moj deda je bio mag. Sad tek shvatam da nikada nisam videla plod njegovog kalemljenja, na jabuci nikada nije rodila kruška, ali tada to nije bilo bitno bitno, kao što nije ni sada. Deda je činio da svet izgleda uzbudljiv, prepun neotkrivenih mogućnosti.

Sećam se, topao letnji dan, deda naravno u onoj svojoj potkošulji na sred dvorišta, indijanac-crvenokožac plavičasto-sede kose, izvrnuo svoj prastari crni bicikl naglavačke i skida mu gumu. Posmatram kako gumu potapa u vodu i gleda gde će se pojaviti mehurići, zatim čisti taj deo gume i pažljivo lepi flekicu na mesto gde je bila probušena. Bicikl je spreman!
Deda ulazi u kuću i nakon malo vremena pojavljuje se u košulji i pantalonama na peglu, ne znam koliko starim, ali čistim i celim, možda negde zakrpljenim babinom veštom rukom, nogavica prikupljenih najobičnijim štipaljkama da ih lanac od bicikla ne umasti. Ide u centar da podigne penziju.

U povratku svraća u lokalnu kafanu, Papriku, da popije koju i odigra partiju šaha, ako se nadje neko ko igra. Rekoše mi onomad da je u mladosti išao i na takmičenja, ali od njega to nikada nisam čula. Retko smo u tu Papriku svraćali zajedno, mada i to se dešavalo, ponekad posle škole. Pamtim i te trenutke sa radošću, dolazili smo da ja popijem sok, a on rakiju ili pivo. Pokušavao je da me nauči da igram šah. Osnove sam savladala, ali nikada nisam bila posebno dobra, puštao me je često da ga pobedim.

Ponekad, na putu iz škole, sretnem dedu u živom razgovoru sa grupicom ljudi. Sede na klupi u prijatnoj hladovini ispod velikog oraha, piju pivo i raspredaju. Klupa je ispred prodavnice pića. Deda se silno obraduje kad me vidi, kao da se nismo videli sto godina i kao da ne živimo u istoj kući! Obavezno me zaustavi da sa njima popijem sok, onaj na slamčicu, što jedva probiješ njome onu ambalažu. Kada posrčem sok, nastavljam kući, pozdravljamo se srdačno, a deda nastavlja sa razgovorom.

Nije voleo crkvu ni popove, to je otvoreno govorio, mislim da nije bio religiozan uopšte, ali ne sećam se ni da mi je ikad hvalio komuniste, ili bilo koju struju, partiju, zajednicu. Iako je voleo da razgovara sa ljudima, nije bio nekakav ćudljivi i ćutljivi mizantrop, ipak nije želeo da pripada, da bude deo bilo čega. Bio je žestoki individualac, često i na svoju štetu i na štetu svoje porodice. Ja mu to nisam zamerala – moja ljubav bila je bezuslovna – koliko me je samo puta spasio od zlog pruta!

Kad pomislim na njega uvek osetim nežnost. Ne mogu da zaboravim osećaj koji sam imala u odnosu sa njim. Uvek sam se osećala potpuno uvaženo, kao ljudsko biće, nikada suvišnom, dosadnom.

Kako je to divno kada neko uvek ima vremena za tebe, da te uputi, odgovori, objasni…

Iako mi deda nikada nije rekao da me voli, niti se sećam da je ikada pričao o emocijama, osećala sam se bezbedno, prihvaćeno i voljeno. Bilo bi dobro da svako ima jednog ovakvog dedu. Pretpostavljam da ima ljudi koji bolje igraju ulogu oca, ili muža, nego što je to radio moj deda, ali za to kakav je moj deda bio deda – trebalo bi ga posthumno nagraditi medaljom.

Dok pišem ovo na pamet mi pada da je danas njegov rodjendan.

Srećan ti rodjendan deda!

Ako ovo čitaš na nekom nebeskom internetu, znaj – obogatio si moj život, srećna sam što sam te imala!

%d bloggers like this: