Iv Sovica

Tag: prijateljstvo

“Možda sam i ja nekad ZzZz zavideo”

image

Zavist je za mene jedna vrlo strana emocija, nema baš puno situacija u kojima sam je osetila. Takođe, jednako nejasna mi je zavist i kod drugih ljudi, i dugo mi je trebalo da naučim da je prepoznajem. Naučila sam to tako što su mi prijatelji ukazivali na nju, kako se manifestuje, zbog čega se javlja, ali uvek mi je ostala velika misterija, kao i sujeta.

Kao što rekoh, retke su situacije u kojima sam osetila zavist, ali jedne se osobito dobro sećam.

Dragojla je diplomirala. Bila sam srećna što su joj se ispiti završili i muke studiranja iza nje, jer svi smo sa njom propatili poslednja dva ispita. Narednih nekoliko dana su joj ljudi čestitali, sa puno divljenja pričali o završenom faksu, i ja sam osetila neprijatan ubod nečega.

Zaprepastila me neprijatnost emocije. Šta je dovraga to? Osećala sam se kao da nije fer što je ona završila književnost, a ja eto nisam. Ona nije ništa bolja od mene, mislila sam, čak je možda i površnija u nekim stvarima, a eto sad ispade da je bolja od mene, i ljudi joj se dive. Mislim, čemu se dovraga dive, to je samo književnost, to može završiti svako ko voli da čita, a znam neke koji su je završili a ni sami ne znaju kako, malo sreća malo bezobrazluk.

Iznenađena sopstvenom malodušnošću počela sam da tražim uzroke svoje zavisti. Da, verovala ja ili ne, to je bila zavist, konačno sam je osetila, ni sanjala nisam da je to tako uznemirujuće osećanje. Krenula sam u potragu za korenom problema.

Zašto to nisam osetila kad je Ljubica završila faks? Ona je takođe moja bliska, celoživotna prijateljica. Na njenom diplomskom sam mislila da će mi grudni koš eksplodirati od nekog osećanja ispunjenosti, sreće i ponosa. Mislim da sam u jednom trenutku i zaplakala krišom, od ganuća. Imala sam osećaj, a to sam joj i rekla, kao kad roditelj izvede dete na pravi put, kao da ga je uspešno doveo do tačke kada može da ga porine u život.

Bila sam njen prvi pacijent još u srednjoj školi, iako nismo bile svesne da sam upravo to – pacijent, dok je ona bila dvadesetčetvoročasovna psihološka pomoć. Sa sigurnošću mogu tvrditi sa me je samo njena umešnost sačuvala od samoubistva. Ona je prirodan talenat koji se školovanjem samo nadogradio. Bila sam ponosna na nju zbog više stvari. Napustila je elektrotehniku koju je upisala da udovolji ocu, a način na koji je to uradila jako mi se dopao: tek nakon što je dobila tri desetke i time obezbedila da ne može niko da joj kaže da je napustila faks jer nije bila sposobna za njega, upisala je ono što je stvarno želela – psihologiju. Bila je hrabra, znala je šta želi i išla je mudro ka tome. Osim toga, uz nju sam pročitala svu njenu literaturu za studije, potpuno sam učestovala u njenom školovanju.

Sada znam, obično zavidimo onima sa kojima osećamo da smo slični: u prenesenom smislu – komšijama. Zato zavidan čovek želi da komšiji crkne krava. Komšije su oni ljudi koji nas podsećaju na nas same, koje doživljavamo sličnima sebi, ali imaju nešto što mi nemamo. To može biti nešto banalno i materijalno, poput patika ili automobila, ali i potpuno duhovno, kao što je smirenost, dobrota, plemenitost.

Postojalo je dosta sličnosti između mene i Dragojle, ali jedna je bila specifična. Upisala sam književnost nakon srednje škole, a naredne godine je i ona. Obe smo bile knjiški moljci i gutale knjige otkako znam za sebe i nju, obe smo pisale za svoju dušu, i obe smo bile jednako neambiciozne i sanjari.

Već na kraju prve godine rekla sam roditeljima da ja to ne planiram da studiram, da neću da ih lažem da učim i dajem ispite, kada me studiranje zapravo ne interesuje. Hoću malo vremena da vidim ko sam i šta želim, ionako sam književnost upisala jer me ništa drugo nije zanimalo. Od mene se očekivalo da upišem nešto, a to je bilo najmanje zlo. Dragojla je takodje napustila književnost nakon prve godine. Htela je da radi, da ima svoj novac, da ide na žurke i bude slobodna. Ubrzo je otputovala u Crnu Goru da radi. Kada se vratila izrazila je želju da se vrati na faks, samo smer da promeni. Pošto se bila ispisala s faksa (vrlo ozbiljno je napustila faks, kao i ja), sada je opet polagala prijemni i upisala se ponovo kao da se upisuje prvi put. Svi su mislili da je luda, računajući tu mene, njenu majku i verovatno sve najbliže. Ipak, iako možda nije bila student generacije, i radila je u Izbi jedan deo vremena, dala je svaku godinu u roku.

Za to vreme ja sam upisala višu, pa visoku, pa faks, ispalo sveukupno 5 godina školovanja i doškolavanja, a pri tom nisam studirala ono što sam zaista želela – psihologiju, ili istoriju umetnosti. Lakše mi je bilo da idem utabanom stazom nego da sve prevrnem i krenem za onim što mi zaista miluje dušu.

Dakle, kada sam osetila neprijatnu emociju koju sam prepoznala kao zavist, prvo sam se veoma iznenadila, to je bilo nešto potpuno novo za mene. Bilo je poražavajuće, i ponižavajuće, i nedostojno mene. Osim toga, bilo je iracionalno, toga sam bila svesna, i znala sam da moram da dobro izracionalizujem stvari da to isteram na čistac.

Posle takvih emocija vezanih za jednog prijatelja, kako je moguće da za drugog, sa kojim sa jednako bliska i prošla sito i rešeto, osetim ovo? Zar je moguće, šta sa mnom nije u redu?!

Rekla sam sebi: Dobro, šta sad ti hoćeš? Hoćeš možda TI diplomu s književnosti, jesi li možda TI spremila sve te ispite? Da li ti misliš da si bolja od nje? Zašto to misliš, na osnovu čega? Ako si bolja, zašto se nisi potrudila? Dragojla je, za razliku od tebe, bila hrabra, išla je za onim što ona misli da treba, i bila je vredna, i naravno da zaslužuje svaki uspeh i divljenje. Treba da se ugledaš na nju, od nje treba da učiš kako da ploviš kroz život. Treba da budeš srećna što osobu poput nje imaš u životu.

Nije trebalo mnogo ovakvog razgovora sa sobom – kada sam vratila film, setila se svega kroz šta je prošla, uz to se podsetila koliko sam podrške tokom života ja dobila od nje. Onda sam pomislila na to koliko je hrabra, i koliko je puta uradila stvari o kojima ja mogu samo da sanjam, koliko me čuvala tokom godina i probijala led u svemu.

Napustila me zavist, a nadošao ponos, i zahvalnost, što imam takvog prijatelja.

Nisam joj nikada rekla za tu svoju epizodu. Iako smo delile toliko toga, ovo nisam mogla, bilo me sramota. Tek sada shvatam koliko je to sve ljudski, to nije imalo veze s tim volim li je ili ne. Mogla sam joj reći, možda bi nas to još više zbližilo, možda bi ona nešto slično rekla meni, i to bi se izrodilo u još jedan most koji nas povezuje.

Moraćemo to pretresti, verujem da nikad nije kasno ;)

p.s.

evo linka za one koji žele da malo bolje upoznaju ovu opaku neman

http://www.olicentar.rs/index.php/biblioteka/clanci-iz-medija/165-o-zavisti

image

Susreti

200_s

Vozimo se Ćimili i ja u pravcu grada, pošle smo na kafu i da se promuvamo malo. Ćimili se ustvari zove Milica, ali je nekolicina prijatelja  još od osnovne škole tako od milja zove. Ne znam ni ko joj je to ime nadenuo, nisam je ni pitala šta misli o njemu, ali što se mene tiče, kad kažem Ćimili, to je kao da prizovem sve te godine poznanstva koje su ostale za nama. Njen nadimak je kao neka mala oda prošlosti.

Sedim standardno na mestu suvozača. Pričam joj kako nikad nisam imala hrabrosti da sednem sama u auto i vozim, iako sam davno položila. Milica vozi svakodnevno još od srednje škole.

Kaže ona: “Znaš ko je mene naučio da vozim?”

“Ko?”

“Maja!

Vozale smo se tako svakog dana i večeri jednog leta. Vozile smo prvo onog njenog žutog fiću, ako ga se sećaš, a jedan dan smo uzele kola od moje mame. Kada smo se dovezle do njene kuće, izašla je iz auta i rekla da se kući vratim sama. Odbijala sam i molila je da sedne sa mnom u auto, ali nije htela. Rekla je: “Milice, ti to možeš, svaki dan se voziš sa mnom, samo ti polako, vidiš da ni saobraćaja sad nema, stići ćeš kući bez problema.” I tako se Ćimili zaputila kući, probila led, i stvarno stigla bez problema. Maja ju je bukvalno porinula u svet vožnje.

Volim tako jednom nedeljno da sa Milicom odem negde napolje, prošetamo, provozamo se bajsovima ili kolima, i svratimo u neku baštu: ja popijem kafu, a ona uzme nešto slatko, toplu čokoladu, kolu ili neki drugi sok. Ćimili na kafu ide ali kafu ne pije nikad.

Usput razmenimo novosti i iščudimo se društvu i pojedincima, ponekad se prisetimo školskih dana i prošlosti, spomenemo zajedničke prijatelje, ali češće se držimo sadašnjosti. Njen je limit oko sat i po, nakon toga primetim da se malo uzvrpolji i da bi išla kući. Takav joj je i deda bio, kaže njena mama. Ipak, tih sat i po su mi velika pauza i rasterećenje, Milica jednostavno ne ume da me ugnjavi kao većina ljudi.

I tako, sedimo u bašti kafea u glavnoj šetačkoj ulici, bašta ko bašta, kafa ko kafa, prolaznici ko prolaznici. Ništa specijalno. Nema predznaka da će nešto interesantno da se desi.

“Je l’ ti gledaš prolaznike nekad, tako dok sediš dokona?”, pita Ćimili.

“Ne, baš retko, ti?”

“Ja uvek, i baš uživam u tom. A što ti ne gledaš?”

“Pa zapravo gledam ponekad. Gledam kad otputujem negde. U Parizu uvek gledam, raznoliki su mi ljudi, prosjaci, manekenke, rok zvezde, arapkinje kojima samo oči vire iz velova, nafurani tinejdžeri, elegantne dame, gde god da pogledaš, pogled ti se za nešto zakači. Kod nas… Pa, nisu mi ljudi tako interesantni jer ne izgledaju toliko živopisno, nekako smo uniformisani.
Osim toga, nemam ni neku želju da sretnem poznate ljude da se sa njima isćaskam. Nit mi se priča o sebi, nit mi se glumi da me drugi ljudi preterano zanimaju. Sreća što postoji fejs, svašta već znaju pa zapitkuju smislene stvari.”

Onda se podstaknuta tim razgovorom zapiljim malo u ljude koji promiču okolo. Pokušavam da nađem nešto interesantno u njima.

Ubrzo mi se učini neko poznat, pogledah bolje – moja školska drugarica, osam godina smo sedele zajedno u klupi, pola osnovne i celu srednju. Ona, muž i devojčice. Eh, pa znate koja je to, ona s početka priče, što je Milicu naučila da vozi.

“Majo! Majo!”

Okrenula se i ugledala me. Momentalno su joj noge krenule ka meni, a ja skočih sa stolice.
Stojimo par trenutaka na ivici bašte i gledamo se.

“Ivana, Ivana”, ponavlja moje ime u neverici. Zagrlimo se. Oči su joj velike kao da pogledom pokušava celu da me obuhvati. Vidim da su pune suza, a ni mojima nije baš svejedno. Odmakne se pa me opet pogleda: “Kaži nešto, da ti čujem glas! Na fejsu te i vidim, ali nisam ti čula glas bar deset godina!”

“Zar je već toliko prošlo!”, ispalih kliše kao iz topa (iako su eoni prošli, toliko se toga izdešavalo, čitav jedan život).

“Čekaj da kažem mužu da ću sesti s vama, nek pripazi decu.”

Razgovor poteče lako, bez zastoja, zapitah se u trenutku da li ćemo uspeti sve da kažemo što smo započele. Slušala sam je i uživala u boji njenog glasa, u onom smirenom tonu, dobro poznatoj melodičnosti. Posmatrala sam je, bila je toliko ista, možda malo lepša. Na čelu ima tanušnu boricu, setih se svoje prve bore i koliko me nervira taj mali znak starenja. Obraduje me ta bezazlena sličnost. To je jedino što bi moglo odati njene godine, u svemu ostalom je nepromenjena.
Jedan naš prijatelj Poljak je primetio da se kod Srba svaki razgovor na kraju završi pričom o hrani. Mi nismo bile izuzetak.

Ha, Maja i hrana, pomislih, ko bi rekao da ću sa njom nekada ja pričati o hrani!

Od nje sam prvi put čula za reč dijeta, još u osnovnoj školi. Mislim da smo bile prvi razred srednje kad je krenula na svoju prvu dijetu, odnosno specijalni režim ishrane. Nju je interesovala ta tema još od ulaska u pubertet – mislila je da treba malo da smrša. Ustvari je bila malo jača, vrlo slična njenoj majci, lepa jedra devojka, ali ne manekenski tip kome je možda težila. U vreme kad smo mi ostali jeli usput u trčanju između druženja, preskakali obroke jer smo umesto užine kupovali cigare, bili nehotice više gladni nego siti jer nam je hrana bila poslednja briga, ona je brojala kalorije i čitala o vrednostima namirnica. I evo je sad, izgleda zdravo i vitko, priča mi prilično zanimljive stvari o ishrani, zapitkujem je kao neuka devojčica. Završila je neku biohemiju, usmerila je svoju ljubav na pravu stranu.

Razmišljam kako imam toliko toga da joj kažem. Pre svega da joj zahvalim što je bila uz mene tokom nekoliko godina mog vrlo mučnog odrastanja, što je gubila vreme učeći me matematiku i hemiju, i što se trošila pokušavajući da me urazumi, da načini od mene biće kojim vlada razum a ne pomahnitale emocije. Uvek sam se divila njenoj racionalnosti, mudrosti, adekvatnom ponašanju u svakoj situaciji. Ja sam bila neprilagođena, a ona moj super socijalizovani anđeo čuvar.

Mislim, najozbiljnije, da srednju školu ne bih završila da nije bilo njenog strpljenja i upornosti. Imala je neverovatan dar da prenese svaku vrstu znanja. Uvek sam mislila da je gubitak za čovečanstvo to što ona nije otišla u neke učitelje ili profesore.

Puno smo vremena provodile razgovarajući. Jednom mi je rekla:

“Znaš, moraš da učiš. Nije stvar u tome da treba učiti da bi bio odličan. Bitno je naravno imati dobre ocene da bi upisao nešto što voliš (tad smo mislili da ljudi upisuju samo ono što vole). Postoji nešto bitnije: znanje ti daje određenu sigurnost. U životu može da ti se desi svašta – da izgubiš sve što si stekao, da izgubiš sve koji su ti dragi i koje voliš, ali tvoje znanje ti uvek ostaje. Znanje je ono što ti niko na svetu ne može oduzeti. Bilo šta da ti se desi, bilo gde da te život baci, tvoje znanje će biti sa tobom i imaće svoju vrednost.”

Nikada nisam zaboravila tih nekoliko rečenica koje su me zaprepastile. Nikada nisam o tome razmišljala na taj način. Nisam ih istinski shvatila, ali sam ih zapamtila zato što su za mene bile revolucionarne, niko koga sam ja poznavala nije razmišljao tako, ili bar nije to tako naglas jasno i jednostavno izrekao.

Tek kad sam prešla tridesetu shvatila sam o čemu je govorila. Kako poražavajuće, kasnim u razvoju skoro 15 godina, ono što ja spoznajem u tridesetoj ona je znala već sa 15.

Bilo je nešto u Maji, neke starmale mudrosti, uvek. U šali smo je zvale mama: osim što je bila mudra i promišljena, bila je i izuzetno brižna. Znala sam da će biti dobra majka. Sada kada sam videla kako komunicira sa decom, znala sam da sam bila u pravu. I dalje je strpljiva, razložna, otvorena, smirena. Blago njenoj deci s njom.

Kakvo je osveženje sresti nekog ko je toliko poznat i blizak – iako je prošlo toliko vremena, ne moraš puno da pričaš, da objašnjavaš sebe. Našla sam opet dosta sličnosti u stavovima, kao da se nismo ni razdvajale.

Podsetila sam se ponovo onog što često pomislim i kažem: zaista sam blagoslovena prijateljima, uvek sam i bila, pojma nemam čime sam ih zaslužila.

fingers-friends-happy-hug-smile-Favim.com-111528_large

%d bloggers like this: