Iv Sovica

Tag: sneg

Provalnici

Beše to prošle zime, ostala sam te večeri sama kod kuće, i jedva zaspala. Nisam navikla biti sama u stanu.

Budim se posle nekog vremena, čujem korake. Možda sanjam. Protrljam oči. Naćulim uši da procenim da ne dolaze ipak od spolja: ne, definitivno po stanu. Pogledam mog cicka, leži na krevetu kod mojih nogu, u polumraku vidim da je i on digao glavu, osluškuje. Koraci nisu tihi. Možda se M vratio kući s izlaska. Ne smem da viknem da ga dozovem, šta ako nije on?  Napipam telefon i  pozovem ga. Zvoni negde, ali ne u stanu. Užas. Javlja se, čujem buku u pozadini. Govori : Halo, halo!, ali ja ne smem ništa da kažem. Prekidam vezu. Srce počne ubrzano da mi lupa, osećam da bije u ušima. Šta ako su provalnici? Šta da radim? Da se pravim da spavam? Šta ako dodju u sobu?

Sednem na krevet, ne mogu ja da mirujem. Pažljivo ustanem, i krenem da se šunjam. Izlazim iz sobe, u hodniku sam, idem ka središnjem delu stana, gde su dnevna i trpezarija. Zvuk dolazi iz kuhinje. Zajedno sa mnom ide i mačak, i on se šunja, hoda onako malo spušteno, telo bliže podu, rep mu je veći no obično, polako i pažljivo spušta šapice na parket. Ja se ugledam na njega, da i ja budem tako tiha, spretna  i elegantna u šunjanju. Šunjamo se tako nas dvoje,  ali bose noge mi se lepe za pod, i čuje se neki šljapav zvuk kad ih odlepljujem da napravim korak. Proklinjem sebe i svoju pamet, mislila sam da sam lukava što nisam obula papuče, kao: bosa ću biti tiša, kad ono umesto tišine izdajnički zvuk koji bi čuo svako osim ovih bučnih lopova.  Eh, znala sam da će mi se kad tad osvetiti što sam, kad sam bila mala, mnogo čitala one braćine plave Ninđa romane, u kojima opasni ratnici hodaju bosi, spretni i nečujni poput mačaka.

Mrak je moj prijatelj, i slični fazoni.

Usput se pitam šta ću kad se sretnem s provalnicima, čime da ih opaučim, da ih onesposobim.

U to stižem do dnevne sobe. Zvuk se iznenada iz kuhinje prebacuje ka njoj. Pretrnula sam. Kao da neko nešto lomi. Srce će mi iskočiti iz grudi.

Zverajući okolo pogledam ka krovnom prozoru.

Komšinica.

image

Razaznajem joj uši i glavu i čujem mjauk. Uto se začuje još gora buka i odnegde ispada i komšija, tupnuvši na staklo prozora. Oboje se dernjaju. Počnem da se smejem.

image

Pucanje i koraci koje sam čula – to je bilo lomljenje smrznutog snega na krovu. Nismo se videli dva dana otkako je pao sneg, i oni su verovatno iskoristili prvu priliku kad su pušteni napolje da dodju da me vide (tj. da jedu, al volim ja malo tako sebe da lažem da nije zbog granula nego je zbog mene).

Otvorim nekako prozor, puca jer je bio okovan ledom. Mačkama noge ne vidim od snega, upale su do stomaka, vazduh napolju je oštar, malo ih pomazim na brzinu i dam im hranu. Jedu halapljivo.

Srce usporava svoj ritam, smirujem se lagano, moj cicko i ja se vraćamo ponovo u krevet. Pišem M-u poruku da je sve u redu, samo sam malo od komšija mislila da su provalnici :)

.

Zapalili štalu da ugreju kravu

Kada su ostavljeni babi i dedi na brigu i čuvanje, moja dva brata su bili bebe od tek nekoliko meseci. Roditelje je čekao arbajt u Nemačkoj, tu za bebe nije bilo mesta. Baba je bila presrećna, imala je tada tek četrdeset tri godine, to joj je bilo kao drugo materinstvo. Ovo je bilo idealno rešenje, jedan veliki magarac koji se odavno otrgao kontroli otišao je u beli svet, a umesto njega dobila je dva slatka mala nejaka stvora da se o njima brine. Kao da joj se ispunila neostvarena želja da ima još dece.

Baba i deda su puno radili, ali kažu da im nije teško padalo i da su uvek imali vremena za decu. Međutim, nije baš sve uvek bilo tako idealno.

*   *   *

Iako je 21. vek, i živimo u sred Evrope, u mom rodnom selu još uvek svaki dan prođe stampedo krava dvaput dnevno.

Poprilična atrakcija za sve strance.

photoIdu u rano jutro, slivaju se ulicama poput rečica dok ne dostignu kritičnu masu tu negde kod moje kuće, skoro na izlazu iz sela. Tada liče na podivljali talas koji ne mogu ukrotiti psi čuvari niti ljudi koji izađu ispred svojih kuća u pokušaju da zaštite travnjake i mladice voća ili ukrasnog drveća. Sve to prati tutnjanje mnoštva nogu, mukanje iz mnogo grla, lajanje pasa, i psovanje čobana. Tako isto i uveče, kada se vraćaju kući.

Ako je leto i zemlja suva, dok one protrčavaju digne se oblak prašne koji se nadvije nad kućama. Još je gore ako padne kiša, tada njihovi papci izrovare zemlju i nanesu je na asfaltirani put, pa se moj kraj preobrati u jednu veliku kaljugu. O nagaznim minama koje ispuštaju dok hodaju da ne govorim. Uzalud se meštani hvale činjenicom da su im ama baš sve ulice u selu asfaltirane, ponekad se asfalt jedva razaznaje od blata.

Ne može čovek ni da se ljuti na krave, kad ih vidi onako blatnjave i umorne kako se tužnih očiju vuku ka kući. Interesantna stvar je da svaka od njih zna svoj put kući, pa se reka krava osipa kako napreduje dalje ka selu, jer svaka krava samo skrene u svoje dvorište kada do njega dođe. Ljudi koji imaju krave ne dočekuju ih ispred kuće, samo otvore širom kapiju u vreme kad se one vraćaju.

Elem, sedamdesetih, kada su bebe stigle, najprirodnija stvar je bila da se jednoglasno odluči da se kupi jedna krava. Hteli su da u kući uvek ima mleka, s obzirom da imaju malu decu. Krava je tokom zelenog dela godine verovatno svakodnevno išla na ispašu sa ostalim seoskim kravama, a tokom zime kulirala u štali. Štala je bila opasana uvezanim snopovima suvih kukurznih stabljika, takozvanom ku’ruzovinom (kukuruz – ku’ruz).image

*   *   *

Kada su braća imala 4 godine, zima je bila hladnija malo nego ova sad što je, sneg je bio pao, ali se nije otapao. Baba je bila na poslu, a deda je čuvao decu. Dobro ih je obukao, umotao u šalove i kape i pustio na sneg u dvorište. Zašto ih nije nadgledao, ne znam.

Kao što rekoh krava je bila u štali, i braća su to znala. Kao što svi znamo, štale se obično ne greju, a tamo gde nema grejanja, mora da je hladno. Jadna krava, nema ni kapu ni šal ni rukavice, a i noge su joj gole. Trebalo bi je ugrejati. Jedan je dobio ideju, drugi se odšunjao u letnju kuhinju. Vratio se ponosan što je našao šibice. braća3Videli su puno puta kako se loži vatra, najmanji problem je bio upaliti jednu. Čučnuli su i krenuli da pale kukuruzovinu. Kad je vatrica počela da se razbuktava i toplina širi, bili su presrećni, uspeli su!

U trenutku kad je deda izašao iz kuće vatra je već buktala. Potrčao je ka crevu za vodu koje je zakačeno za dvorišnu česmu, ali u njemu se smrzla preostala voda i bilo je beskorisno. Počeo je da doziva u pomoć. Pritekao je prvi komšija, Straja, sa kojim tad baba i deda “nisu govorili”. Doleteo je i doneo svoje crevo i natakao ga na česmu, voda je potekla. Za to vreme je deda nekakvom metalnom šipkom odvajao kukuruzovinu od zidova štale i rušio je na sneg pored. Uspeli su da zaustave širenje vatre i koliko toliko saniraju posledice.

Sva sreća da pokojni Straja nije bio u fazonu: da komšiji crkne krava.

*   *   *

Iako je preživela grejanje, kada sam ja bila mala krave već odavno više nije bilo. Umesto nje imali smo kozu, zvala se Brena :)

Ali je ostao čuveni vic:

– Komšija je l’ ti puši krava?

– Ne.

– E, onda ti gori štala!

Jedna zimska impresija

groblje 1

Zateklo me ledeno predvečerje u šetnji po oranicama u blizini seoskog groblja. Govorim sebi tad, gazeći po džombama smrznute zemlje i upadajući u sneg, pazeći da ne padnem i ne razmrskam fotoaparat, kad već volim stara groblja, moram naći neku lepotu i u ovim modernim.

Fotkala sam dok mi se od zime nije ukočio prst na okidaču. Uzalud je zalazak bojio nebo fantastičnim bojama, nisam uspela da ukomponujem scenu tako da mi ne uliva nelagodu. Ni jedna napravljena slika ne ostavlja na mene onaj divan umirujući utisak koji imaju stara groblja zarasla u žbunje i bršljan, izbledelih slova i slika na spomenicima obraslim mahovinom.

Ima nešto odbijajuće u ovim zdepastim mermernim nadgrobnim pločama, hladnim, glatkim poput ogledala, sa ponekim šiljastim oblikom koji remeti grobljansku monotoniju. Spomenici izgledaju groteskno i pretenciozno na goloj travi i pustom krajoliku. Naša groblja odudaraju od okruženja, sa malo ili nimalo drveća, obično na vetrometinama gde ledeni vetar zimi probija do kostiju. Negostoljubiva mesta.

Eto, tu mi je sahranjen voljeni deda, ali ne poželeh da odem do njegovog groba, već samo da klisnem odatle.

image

Setih se nekoliko stihova Besmrtne pesme, zapisane na poslednjim stranama jednog mog srednjoškolskog dnevnika:

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači umreti
i gde to nestaje čovek.

Šta ga to zauvek ište.

Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.

%d bloggers like this: